O.S.S.

Sve do 2. svjetskog rata, obavještajne djelatnosti SADa bile su svedene na tek nekolicinu ureda i odjela uglavnom u sastavu američke kopnene vojske i ratne mornarica. Štoviše SAD je bila jedina velesila koja nije imala profesionalnu službu za prikupljanje obavještajnih podataka iz inozemstva. To je između ostalog pridonijelo nespretnom baratanju podatcima i pokazateljima koji su nagovještavali Japanski napad, odnosno iznanadni napad na Pearl Harbor 1941.
13. lipnja 1942 odredbom 9128, predsjednik SADa, Franklina D. Roosevelta osnovan je Ured strateške službe odnosno "Office of Strategic Services" skraćeno OSS. Po uzoru i sa svrhom djelovanja uz britanski S.O.E. Za ravnatelja OSSa postavljen je heroj 1. svjetskog rata i uspješni pravnik s Wall Streeta, William J. Donovan, kojeg se smatra ocem američke špijunaže. OSS koji je prethodnik CIAe osnovan je kao središnja obavještajna služba s područjem djelovanja izvan Sjeverne i Južne Amerike s obzirom na to da je to područje djelovanja FBIa.

William J. Donovan

William Joseph Donovan zvani "Wild Bill" rođen je prvog dana nove 1883. u New Yorku, u radničkoj katoličkoj obitelji Irskih korijena. 1907. završava pravni studij na sveučilištu Columbia gdje je i dobio nadimak "Wild Bill" igrajući američki nogomet za sveučilišnu momčad. 1912. ulazi u vojnu službu, prvo sa svojoj konjičkom pukovnijom služi kao satnik tijekom Meksičke revolucije, a potom izbijanjem Prvog svjetskog rata kao pješadijski pukovnik na francuskom bojištu. Tijekom Prvog svjetskog rata ranjavan je 3 puta za što je između ostalog odlikovan i Medaljom časti, najvišim američkim odlikovanjem. Nakon rata Donovan je obašao niz civilnih dužnosti i ostvario zavidnu reputaciju kao član Republikanske stranke.

1930ih vraća se privatnoj praksi i otvara jednu od najjačih pravničkih firmi u financijskoj četvrti Manhattana odnosno Wall Streeta, ali već 1935. Donovanovi interesi nadilaze obale Amerike. Dolaskom Franklina D. Roosevelta na mjesto predsjednika SADa 1933. koji je bio kolega Donovanu za vrijeme studija prava, iako je Donovan bio veliki kritičar "New Deal", Roosevelt je svojevremeno izjavio; " Da je Bill Donovan u Demokratskoj stranci, zasigurno bi danas bio na mojem mjestu". Donovan je postao Rooseveltov čovjek od povjerenja, njegov glavni špijun, šaljući ga na niz putovanja u zemlje kao što su Njemačka, Jugoslavija, Čehoslovačka, Italija, Etiopija s ciljem prikupljanja raznih obavještajnih podataka. 1939. pojavile su se glasine da bi Donovan trebao biti postavljen na čelo Ministarstva rata, ali njegova je karijera išla drugačijim, više tajnijim putem. U srpnju 1940. Donovan je poslan u Veliku Britaniju kako bi procijenio stanje i mogućnost obrane nacije nakon Njemačkih pobjeda na zapadnom frontu, odnosno je li se u stanju braniti i ima li smisla slati američku pomoć. Donovan se u Londonu osobno sastao s britanskim državnim vrhom i premjerom Churchillom, čelnim

ljudima MI5 i MI6, s novonastalom tajnom organizacijom S.O.E. koja mu je u potpunosti predstavljena. Donovana su uspijeli uvjeriti da V. Britanija ima volje i morala iako oslabljenih kapaciteta braniti se pred daleko superiornijim neprijatelje. Sve je to ostavilo snažan dojam na Donovana koje je pri povratku u Washington iznio izvještaj Rooseveltu opravdavajući i tražeći još veću pomoć V. Britaniji. Posebno ga je dojmio S.O.E; pa je tako zagovarao osnivanje centrale obavještajne službe za inozemno djelovanje i tajne operacije po uzoru na SOE. 11. srpnja 1941. odredbom predsjednika Roosevelta osnovana je "Coordinator od Information" civilna agencija s ciljem prikupljanja i analiziranja obavještajno sigurnosnih podataka pomoći vlastitih agenata diljem svijeta - prva služba tog tipa u SAD imala je za ravnatelja Billa Donovana. Nakon japanskog napada na Pearl Harbor, Donovan je započeo organizirati i usmjeravati osoblje za ono što će postati OSS u lipnju 1942. iz godinu dana prije ustrojenog CIOa. Donovan bio izravno uključen u svim aspektima OSSa, uključujući sudjelovanje u terenskim operacijama. U ožujku 1943. godine promaknut je u čin  Brigadnog generala, a u studenom 1944. promaknut je u General bojnika. Unatoč činjenici da je OSS pokazao izuzetnu stručnost u provedbi tajnih operacija i prikupljanju obavještajnih podataka, nisu svi razumjeli, te cijenili OSSov modus operandi. Nakon kraja 2. svjetskog rata, Donovanovo
zagovaranje centralne obavještajne organizacije koja bi bila nadležna za sve tajne aktivnosti i prikupljanje obavještajnih podataka izvan SADa. Naišla je na negodovanje novog predsjednika Trumana, Donovanova ideja je u javnosti okarakterizirana kao pokušaj stvaranja Američkog Gestapa, a Harry Truman je u tom trenutku smatrao bilo kakav oblik međunarodne špijunaže posve "neamerički". Po završetku rata pomagao je tužiteljstvu u Nürnbergu pri tribunalu za ratne zločine, poslije se vratio privatnoj praksi na Wall Streetu u to je bio savjetnik za sigurnosno obavještajna pitanja i vanjsku politiku Republikanske stranke. Na kraju službe Donovan je odlikovan "Medaljom nacionalne sigurnosti" time postavši prvi i jednini Amerikanac koji je odlikovan sa svih četiri najviša vojna i civilna odlikovanja SADa. Od 1953. do 1954. godine, Donovan je služio kao veleposlanik u Tajland. Umro je u Washingtonu, 8. veljače 1959. ipak je doživio ostvarenju svoje ideje o centralnoj obavještajnoj službi odnosno CIAe. O značaju Donovana u američkom obavještajnom miljeu i samoj CIAi govori spomenik u prirodnoj veličini Donovana u predvorju središta CIAe u Langleyu - Savezna država Virginia.

OSS organizacija

Pod vodstvom Billa Donovana OSS je ubrzo postao jedna od najpoznatiji obavještajnih službi u povijesti iz perioda 2. svjetskog rata i prva središnja obavještajna služba SADa. Primarna zadaća OSSa bilo je špijunsko djelovanje i sabotaže u zemljama okupiranim od Njemačke, Italije i Japana. Donovan je potencijalne časnike OSSa regrutirao od najiskusnijih i najsposobnijih pripadnika Američkih oružanih snaga, te među društvenom

elitom što iz javnog sektora, što iz privatnog. Znatan broj pripadnika OSSa je dolazio iz intelektualnih krugova, s sveučilišta kao što su Harvard i Yale, pa čak i iz Hollywooda. Dobitnik 4 Oskara, Hollywoodski režiser John Ford bio je pripadnik OSSa, kao i pionirka TV kulinarskih emisija Julia Child, zvijezda baseballa Moe Berg, glumac Sterling Hayden, te mnogi drugi. Zbog velikog broja pripadnika društvene kreme, OSS je imao nadimak "oh so snobs" (oh kako snobovski) unatoč tome najveći udio regruta je ipak došao iz Američkih oružanih snaga. 2/3 pripadnika OSSa su činili pripadnici raznih rodova vojske dok su ostali dolazili iz civilnih sektora. Tako da je OSS imao još jedna nadimak, k tome primjereniji s obzirom na spektar aktivnosti "oh so secret" . Na svome vrhuncu 1944. OSS je imao 13.000 pripadnika od toga 4.500 žena, sve ukupno kroz OSS je tijekom aktivnih godina prošlo najmanje 24.000 ljudi. Provodeći razne zadatke i zadaće u suradnji s partizanskim pokretima, pokretima otpora i ostalim gerilskim skupinama u okupiranim zemljama, te rame uz rame sa svojim britanskim ekvivalentom SOE, sudjelovalo je približno 7.500, od čega 900 žena - OSS agenata. OSS je bio podijeljen na više odjela, svaki sa svojom specijalnom zadaćom;

- Istraživanje i analiza
- Moralne operacije
- Istraživanje i razvoj
- Obavještajni odjel
- Protuobavještajni odjel- X-2
- Specijalne operacije

U četverogodišnjem periodu aktivne službe tijekom 2. svjetskog rata OSS je koštao porezne obveznike 135 milijuna američkih dolara što je jednako današnjoj cifri od 1.1 milijarde dolara.

Istraživanje i analiza

Donovan je vjerovao da bi akademska zajednica mogla znatno pridonijeti radu OSSa kroz korištenje već poznatih i arhiviranih podataka, odnosno analiza novih u svrhu ukazivanja slabih točki kod neprijatelja. R&A (Research and Analysis) je bio podijeljen na ključne geografske cjeline; Europsko-afričku, Daleki istok, Sovjetski savez i Latinsku Ameriku. Koje su onda opet bile podijeljene na podgrupe: ekonomija, politika i geografija. U R&A je bilo zaposleno veliki broj povjesničara, ekonomista, sociologa, diplomata i ostalih intelektualaca. Do 1945. R&A je proizveo ili prikupio i arhivirao preko 300.000 fotografija, 300,000 klasificiranih dokumenata, milijun geografskih karata, 350.000 stranih publikacija, 30.000 knjiga, 3.000 istraživačkih studija i na tisuće biografskih datoteka.

Moralne operacije
Odjel ustrojen u siječnju 1943. sa zadaćom staranja nesklada, dezinformacija i kaosa među neprijateljskim sagama i civilnim stanovništvom. Upotrebom crne propagande - lažima i obnanama, putem radio emitiranja, te distribucijom letaka i pamfleta.

Obavještajni odjel

Odjel koji je prikupljao i sastavljao obavještajne podatke s okupiranih područja putem ne konvencionalnih metoda. Izvještaju su sadržavali pozicije, kretnje i aktivnosti neprijateljskih jedinica, jačinu i mogućnosti pokreta otpora, lokacija vitalnih infrastruktura i industrijskih ciljeva, kao i prikupljanje ekonomskih, političkih, te socioloških obavještajnih podataka. To je izvršavano od agenta s direktnom vezom s lokalnim pokretom otpora, regrutiranih ili ubačenih na okupirane teritorije. Odjel je također bio podijeljen na geografske cjeline, i podgrupe koje su u ovom slučaju bile podijeljene na zasebne države kao kod sekcija SOEa.

Protuobavještajni odjel (X-2) 

Odjel poznat kao "X-2", bio je smatran za "elitu među elitom" . Primarna zadaća odjela je bila provjera potencijalni OSS agenata, zaštita OSS aktivnosti i elemenata od neprijateljske infiltracije, te direktna djelovanja protiv neprijateljskih agenata u neutralnim zemljama, kao što su bile Švicarska, Španjolska i Švedska. X-2 je imao svojevrsno neovisnost s obzirom na ostale odjele, pa je tako mogao stopirati ili odbaciti bilo kakvu operaciju predloženu od drugih odjela bez potrebe iznošenja obrazloženja. Još jedna iznimka je bila u lokaciju središta, za razliku od ostalih odjela koji su bili u Washingtonu, X-2 je bio stacioniran u Londonu.

Specijalane operacije 

Odjel sa svrhom izvršavanja sabotaža, likvidacija i ne konvencijalnog ratovanja u neprijateljskoj pozadini. Organizacija, obučavanje i vođenje pokreta otpora u okupiranim zemljama putem niza malih specijalnih timova ustrojenih za tu određenu namjenu i geografsku lokaciju. Tijekom rata izvršili su nekolicinu sabotaža nad strateški važnim ciljevima kao što su tvornice, željeznički tuneli i mostovi. Snabdijevali su partizanske i gerilske skupine savezničkim oružjem, te ostalim priborom za borbu protiv okupatora.U većini slučajeva timovi specijalnih operacija su bili direktna potpora savezničkim operacijama na određenim frontovima, pa su zbog toga bili često pod direktom nadležnošću savezničkih zapovjednika operativnih područja.

Istraživanje i razvoj - Oružje OSSa

Odjel koji je razvijao, istraživao i testirao prvenstveno oružje, potom i druge predmete za potrebe OSS agenata na terenu. Niz oružja i naprava nikad nije dospjelo dalje od konstruktorskih planova ili s druge strane nikad nisu bili upotrebljeni na terenu. Oružje i naprave domišljatog dizajna i upotrebe između ostalog su bili i inspiracija Ianu Flemingu, odnosno tvorcu Jamesa Bonda i njegovim napravama "Q odjela". Odjel istraživanja i razvoja je bio ekvivalent SOE - stanice IX

Obuka - CAMP X
 

Kandidati OSSa bili su podvrgnuti rigoroznoj obuci gerilskog ratovanja u kojoj su testirane njihove mentalne, fizičke i emocionalne granice. Instruktore se poticalo da

zadaju kreativne i inovativne zadatke studentima, a potencijalne agente odnosno studente isto tako da rješavaju zadatke uz što veću slobodu. Obuka se odvijala u posebno predviđenim školama na izoliranim lokacijama daleko od znatiželjnih pogleda. Škole i program za obuku OSS agenata se nije pretjerano razlikovao od STS (Special Trening School) Britanskog SOEa, osim što ih je bilo značajno manje, tek 16 u slučaju OSSa. Prva škola za obuku na području Sj. Amerike i najzanimljivija je tzv. CAMP-X službenog naziva STS 103. Otvorena dva dana nakon napada na Pearl Harbor 1941. nedaleko od grada Oshawa u Kanadskoj pokrajini Ontario. Primarna namjena je bila obučavanje potencijalnih SOE agenata s područja SADa i Kanade, a sekundarna obučavanje američkih obavještajaca za inozemno djelovanje što je bilo nemoguće unutar granica SADa dok je SAD imao status neutralne zemlje. Napadom na Pearl Harbor odnosno ulaskom SADa u rat sekundarna namjena postaje primarna, unatoč tome CAMP-X je ostao dio SOE STS kapaciteta. Administrativno vođen od britanske misije MI6a i SOEa u New Yorku, osiguranje i ostale poslove ne vezane za samu obuku provodila je Kanadska vojska. Osim agenata OSSa i SOEa obuku u CAMP-Xu prošlo je i nekoliko FBI agente, te tvorac James Bonda, Ian Fleming 1942. kao časnik obavještajne službe britanske Kraljevske mornarice prilikom službenog posjeta SADu.
           

Operacije

Operacije OSSa se mogu sažet na operacije u suradnji s SOE i samostalne operacije, odnosno obavještajne, sabotažne te misije pri pokretima otpora s ciljem ostvarivanja veze i potpore. Suradnja OSSa i SOEa je najbolje može vidjeti iz operacija "Jedburgh" - tročlani tim sastavljen od po jednog OSS operativca, po jednog SOE operativca i u većini slučajeva pripadnikom slobodnih Francuskih snaga u egzilu. Ubacivani su na područja okupirane Francuske sa svrhom pružanja potpore savezničkoj invaziju u Normandiji i otvaranja zapadnoeuropskog bojišta. "Jedburgh" operacije su izvršavane kasnije u neznatnom broji i na područjima Nizozemske, Belgije, Italije, te na Pacifičkom bojištu. Timovi su nosili regularne uniforme kako bi u slučaju zarobljavanja bili zaštićeni Ženevskom konvencijom iz 1929. Za razliku od SOE čije su se operacije i djelovanje baziralo većinom na sabotaže, terenske obavještajne podatke, te koordinaciju s pokretima otpora, jer su obavještajna i špijunska djelovanja bila područje britanskih obavještajnih struktura kao MI6. OSS što se tog tiče je imao raspuštene ruke, kao jedina Američka obavještajna služba za inozemne operacije, time OSS nadilazi svoju prvobitnu funkciju kao saveznička podružnica SOEa na području Američkog kontinenta. Pa je tako OSS djelovao u neutralnim zemljama, vršio političku, ekonomsku i sociološku špijunažu.

Obavještajne podatke koje je OSS prikupljao iza neprijateljskih linija sadržavale su položaje neprijateljskih formacija, strateški važne infrastrukture i ciljeva za savezničko zrakoplovstvo. Operacije protiv neprijateljskih elemenata u koordinaciji s pokretom otpora, partizanskim pokretima i ostalim gerilskim skupinama, izvršavane su indirektno - kroz sabotaže prometnica, željezničkih pruga, mostova i komunikacijskih linija ili direktno - kroz zasjede konvoja. OSS je također organizirao, obučavao i opremao iregularne formacije odnosno pokrete otpora s nakanom potpore savezničkim operacijama napadajući neprijateljske položaje, zauzimanje gradova i spašavajući oborene savezničke pilote.

  * * *

30. rujna 1945. ni mjesec dana nakon službenog završetka 2. svjetskog rata, predsjednik SADa Harry Truman raspustio je OSS i time odbacivši Donovanov prijedlog o prenamjeni OSSa u mirodobnu središnju obavještajnu službu. Ali već dvije godine kasnije 26. srpnja 1947. Truman je potpisao akt o nacionalnoj sigurnosti kojim se osnovana Središnja obavještajna agencija odnosno CIA, s kadrom OSSa. Osim u modernim obavještajnim strukturama SADa OSS je bio temelj i prethodnica američkih specijalnih jedinica, pa je tako ono što danas znamo kao Navy SEALS, proizašlo i svoje operativne početke imalo u Pomorskoj jedinici odjela Specijalnih operacija. OSS je ostavio utjecaj u obavještajnim strukturama cijelog svijeta ne samo SADa, isticanjem važnosti analize i obrade svih poglavlja i područja nekog predmeta interesa, što se danas može iščitati u brojnosti analitičkih odjela u Langleyu te ostalim sjedištima obavještajnih službi svjetskih velesila. Kao ni SOE, OSS nije odigrao ključnu ulogu u pobjedni nad nacizmom, ali je sigurno svojim operacijama i aktivnostima skratio rat, te poštedio živote mnogih savezničkih vojnika. Ipak za razliku od SOEa, OSS je bio uvertira i svojevrsna škola tijekom 2. svjetskog rata za kadrove i elemente koje su kasnije činili temelje američkih obavještajnih struktura, te specijalnih operacija posebno pri Središnjoj obavještajnoj agenciji.

S.O.E

Nakon poraznog povlačenja i zadnjih britanskih vojnika s europskog kontinenta pred nezaustavljivim napredovanjem nacističke vojne mašinerije 4. lipnja 1940. kod Dunkirka. Pred Velikom Britanijom i novim premijerom Winstonom Churchillom predstoji neizlazna situacija, sama bez saveznika pred mogućom Njemačkom invazijom. Unatoč tome Churchill je bio odlučan udariti natrag u samo središte i uzduž okupirane Europe, duboko iza neprijateljskih linija. Sabotažama, diverzijama, propagandom i ostalim ne konvencionalnim načinima ratovanja, uzdrmati i onemogućiti normalno funkcioniranje logistički važne pozadine. ili kako je sam Churchill rekao "zapaliti Europu".
22.srpnja 1940. osnovan je "Special Operations Executive" (Ured za specijalne operacije) ili skraćeno SOE. na čelu s Hugh Daltonom ministrom ratne ekonomije. To je bila jedan od prvih poteza Winstona Churchilla kao premjera V. Britanije, stoga je SOE imao nadimak "Churchillova tajna vojska". MI6 nije baš bio naklonjen novom "uredu" osim konkurencije smatrali su opasnim po svoje agente, da razni operativci amateri kako su ih oslovili na određenim područjima svojim djelovanjem privlače pozornost Gestapa. Time otežavajući rad i sigurnost MI6 agenata na terenu, ali Churchill je vjerovao u ideju, iako je Dalton bio ljevičar, a on konzervativac.

Organizacija

SOE je prva veća organizacija u svijetu pod okrivljen neke vlade koja je provodila paravojne i obavještajne aktivnosti u ne konvencionalnim metodama, te time promijenivši način ratovanja zauvijek. Sjedište SOEa je bilo na broju 64 ulice Baker Street u Londonu i djelovalo pod paravan imenom "Inter-Service Research Bureau" (istraživački ured). Što se veličine tiče SOE je na svome vrhuncu bio ekvivalentan manjoj diviziji s preko 13.000 ljudi od toga četvrtina su bile žene. Na početku SOE je podijeljen na tri glavne grane; SO1, SO2, SO3 (Special Operations), te nekolicinu sekcija i odjela odnosno tzv. stanica.

SO1 – krilo SOE također poznato kao i "Electra House" odnosno "EH" zbog lokacije na kojoj se nalazila u Londonu. Primarna zadaća EH svi oblici propagande, a posebno crna propaganda. 1941. godnine postaje samostalna organizacije "Political Warfare Executive" (Ured za političko ratovanje)

SO2 – glavno operativno krilo SOEa u teoriji zadužena za tkz. "Research and Destruction" (istraživanje i razaranje) odnosno prikupljanje obavještajnih podataka, te izvršavanje sabotaža duboko u neprijateljskom teritoriju. U praksi osim navedenog, SOE agenti su služili kao veza, potpora i podrška pokretima otpora diljem okupirane Europe, pa i šire.

SO3 – krilo zaduženo za planiranje, nakon osamostaljenja SO1 1941 godine, SO3 se stapa u SO2.

U sastavu SOEa postojalo je nekoliko odjela odnosno tkz. stanica, svaka sa svojom određenom zadaćom izrade raznih naprava, oružja i ostalog za potrebe agenata, misija, te operacija. Najznačajnije stanice SOEa su:

Stanica VII - istraživanje, testiranje i izrada bežičnih radio stanica koje su koristili agenti.
Stanica IX - niz malih radionica koje su izrađivale i testirale od malog vatrenog oružja, pa sve do minijaturnih podmornica.
Stanica XIV - krivotvorenje i fasciniranje dokumenata, putovnica i sličnog kojima su se koristili agenti na terenu.
Stanica XV - odjel za krinke i kamuflažu
Stanica XVII – eksplozivi

Tijekom Drugog svijetlog rata SOE je ubacio oko 7000 svojih agenata u Francusku, Norvešku, Nizozemsku, Italiju, Grčku, Jugoslaviju, Čehoslovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Albaniju, zemlje Sjeverne Afrike, dalekog istoka. Shodno tome svaka je zemlja imala svoju sekciju pri SOE, koju je vodio časnik s izvanrednim poznavanjem jezika, običaja i kulture. Sekcije su odgovorne za pronalaženje, regrutiranje, brifing agenata, prikupljanje obavještajnih podataka i planiranje operacija. Sekcije su dalje bile grupirane po geografskim cjelinama, pa tako Londonska grupa je pokrivala Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Skandinavske zemlje i Njemačku. Mediteranska grupa pokrivala je Italiju, zapadni Balkan i centralnu Europu. Kairska grupa smještena u Kairu pokrivala je ostale balkanske i sjeverno afričke zemlje, te još jedna grupa zadužena za Indiju u daleko istočne zemlje. u travnju 1944. iz Mediteranske grupe nastaje "Force 266" koja je pokrivala Jugoslaviju i Albaniju, te "Force 139" za Poljsku i Čehoslovačku.

Regrutiranje

Od 7000 agenata koje je SOE ubacio u okupirane zemlje tek nešto manje od 500 je bilo Britanaca, ostali su bili izbjeglice ili pripadnici vojski okupiranih zemalja u egzilu. Iz čisto praktičnih razloga, boljeg poznavanja područja, kulture i običaja, te jezika odnosno izvornog naglaska. Najveći problem pri regrutiranju je bio pronalazak potencijalnih agenata, SOE je bila tajna organizacija za koju su samo mali krug ljudi znao izvan same organizacije i tako je trebalo ostati. Prije 2. svjetskog rata MI (vojna obavještajna služba) je sastavila registar civila i djelatnika oružanih snaga s potrebnim kvalifikacijama za obavljanje tajnih obavještajnih djelatnosti. Sistem registra se bazirao na osobnim i indirektnim preporukama, SOE je na svom početku dobio od MI 1000 potencijalnih regruta iz registra. A od MI5 (protuobavještajnog odjela MI za državnu sigurnost) evidenciju izbjeglica koje su ušli u V. Britaniju od početka rata. Najveća razlika između SOE i ostalih dijelova oružanih snaga je ta što je SOE slao žene u operacije, čak 50 žena je ubačeno u Francusku tijekom rata od kojih je 12 svoje živote izgubilo u koncentracijskim logorima nakon zarobljavanja. Iako su pripadnice SOEa rijetko izvršavale sabotaže, bile su vitalan faktor kao radio operateri, a posebno kao kuriri jer su djelovale manje sumnjivima. Nakon što bi potencijalni kandidat bio uočen, pozvan je na intervju od strane sekcije zemlje iz koje potječe odnosno zemlje i operacije za koje posjeduje kvalifikacije. Tijekom intervjua ispitivač ne bi odavao skoro ništa o poslu i zadacima koji su predviđeni za potencijalnog agenta, prelazio bi s engleskog na jezik sekcije testirajući kandidata. Sastavio bi psihološki profil kandidata odnosno procjenjujući sposobnost za izvršavanje određenih zadataka kod potencijalnog kandidata. Iako nije bilo službeno određeno, SOE je tražio diskretne ljude, psihički jake koji su bili sposobni razmišljati i djelovati brzo te agresivno po potrebi. U većini slučajeva trebali su biti fizički i borbeno sposobni, te izdržljivi u kod velikih napora, nedostatka hrane i sna. Ako je kandidat zadovoljio na prvom intervju, bilo mu je rečeno da dobro promisli, te da će biti pozvan ponovno za tjedan dana. Na drugom intervju potencijalnom kandidatu je puno više rečeno o poslu i zadaćama koji su mu namijenjene, također da su šanse da se vrati 50/50. Unatoč tome gubici među agentima su se pokazali manjim od očekivanih sa 75% preživjelih. Tek nakon trećeg intervjua ako je sve prošlo kako je trebalo kandidat je službeno primljen. Kao paravan ako već nije bio pripadnik oružanih snaga, dodijeljenu je čin potpukovnika, nakon čeka je podvrgnut najzahtjevnijoj obuci 2. svjetskog rata.

Obuka

Tijekom obuke potencijalni kandidati su oslovljeni kao studenti. Obuka se odvijala na strogo povjerljivim lokacijama diljem Velike Britanije uz po jednu u Singapuru, Palestini i Kanadi u tzv. "Školama za specijalnu obuku" iliti "STS" (Special Training Schools) . STS su bile smještene u izoliranim krajevima, često na posjedima britanskog plemstva, u velikim raskošnim kućama odnosno dvorcima. Obuka je bila podijeljena na četiri stupnja: Osnovni, paravojni, završni i specijalistički. Svaki stupanj se odvijao zasebno u nekoliko STSa.

Osnovna obuka - nastavni plan osnovne obuke se sastojao od: intenzivnih tjelovježbi, rukovanje oružjem, borilačkih vještina, osnovanog stupnja miniranja i poznavanja eksploziva, tečaja čitanja karte, te osnove signalizacije. Više manje slično svakoj obuci oružanih snaga. Osnovna obuka je trajala 4 do 5 tjedana.

Paravojna obuka - studenti koji su uspješno završili osnovnu obuku, poslani su u sjevernu Škotsku na lokacije STSa gdje se odvijala paravojna obuka u komandos stilu. Nastavni plan je pokrivao vještine snalaženja i preživljavanja u prirodi, i od prirode. Studenti su također morali naučiti Morsovu abecedu, vještine tihog ubijanja, te proći petodnevni padobranski tečaj kojim bi studenti dobili svoja "krila” - svojevrsno obilježe specijalnih jedinica. Jedna od STS škola nalazila se Škotskoj obali koja je obučavala je studente za pomorska i podvodna djelovanja te sabotaže brodova.

Završna obuka - tek dolaskom na završnu obuku studentima je rečeno za što su regrutirani i čime se SOE bavi. STS završne obuke bio je smješten u pitoresknom mjestu Beaulieu u pokrajini Hampshire sa središtem u "Palace House" kući obitelji Lorda Montagu. "Churchillova špijunska škola" kako joj je bio nadimak bilo je mjesto di su se izučavale sve tajne špijunske vještine, onoga po čemu je SOE bio poznat. Kad je Gestapo od zarobljenih agenata doznao za školu dao joj je nadimak "Gangsterska škola". Obuka je bila podijeljena na 5 dijelova odnosno odjela.

Odjel A - podučavao je špijunske tehnike, osobnu sigurnost na terenu, metode komunikacije, tajno organiziranje, regrutiranje i upravljanje regrutiranih ljudskih resursa. Predavanja su išla u same detalje - kako održati paravan, kako se ponašati u slučaju policijskog nadzora, kako postupati ako je agent uhvaćen i podvrgnut već uobičajenoj torturi ispitivanja.

Odjel B - provodio praktičnu nastavu teorije koje su učene u sklopu odjela A. Vježbe su održavane u obližnjim mjestima i u samom Beaulieu.

Odjel C - podučavao i upoznavao studente s organizacijom neprijateljskih struktura. Fokus je većinom bio na njemačkim elementima kao što su; Wehrmacht, Abwehr, SD i Gestapo, ali također o Japanskim, Talijanskim i Francuskim "Vichy" oružanim snagama.

Odjel D - predavao je studentima - budućim agentima principe prikrivenog širenja propagande, nazvano kao "moralno ratovanje". Predavanja su obuhvaćala bijelu i crnu propagandu. Informacije dobivene iz autentičnih izvora, kao što su savezničke vlade i pokreti otpora u okupiranim zemljama, koji su širile putem BBC radio emitiranja, bacanjem letaka iz aviona i distribucijom na terenu bile su označene kao bijela propaganda. Dok crna propaganda su bile informacije koje su širili navodni neprijateljski izvori odnosno bili su pomno sastavljeni i emitirani od strane saveznika. Obje vrste propagande su imale za cilj moral njemačkih vojnika i njenih saveznika.

Specijalistička obuka - SOE je trebao niz raznih specijalističkih vještina i znanja s obzirom na specifičnost operacija. Najčešća potreba je bila za poznavanjem industrijske sabotaže, studente su vodili po tvornicama V. Britanije pokazivajući im ključne točke i strojeve. Obuka je također obuhvaćala poznavanje eksploziva i eksplozivnih tvari, "kućnu izradu" te postavljanje. Osim specijalizacije u industrijskoj sabotaži odnosno eksplozivima studeni su se najčešće specijalizirali ovisno o za njih operacijama namijenjenim kao radio operateri, u širenju svih oblika propagande i/ili uličnoj borbi.

SOE je od 1940 do 1944 imao preko 50 lokacija s STS školama u kojima su se odvijali razni stupnjevi obuke s između 1200 do 1400 predavača, instruktora i pomoćnog osoblja što je vrlo velik broj s obzirom na tek nešto manje od 7000 agenata odnosno studenata koji su prošli obuku. Krajem 1944. izašli su i zadnji agenti iz SOE obuke, saveznici su već bili na pragu Njemačke i kraj rata se nadzirao, pa nije bilo potrebe za daljnjim regrutima. Kroz elemente SOE obuke prošli su agenti MI6a, MI5a i SASa (Special Air Service) . Predmeti, informacije i teme koje su se predavale u STS, konstantno su bile ažurirane obavještajnim podacima te od agenata koji su se vratili s operacije u okupiranim zemljama

Operacije

Generalno operacije SOEa se mogu podijelit na dva tipa unutra i van odnosno di bi agent imao specifičan zadatak te operacija di bi agent morao živjeti iza neprijateljskih linija određeni vremenski period. U oba slučaja prva faza operacije bazirala se na sastavljanju tima koji je sposoban izvršiti određenu zadaću. Vođa tima bi obično bi bio iskusni agent s već odrađenim misijama oko njega bi sastavljali ostatak tima radio operatera kurira i eventualno stručnjaka za oružja te eksplozive. Vitalni faktor na kojem se davao značaj pri sastavljanju tima je međusobna kemija i slaganje s obzirom na to da će neko vrijeme jedni na druge se morati oslanjatoslanjati često i povjeravati svoj život.Nakon što je tim odabran zadnja šansa za

adekvatno pripremiti i informirati agenta odnosno agente bio je brifing. Brifing je vršila sekcija zemlje za koju je predviđena operacija osim zadnjih uputstva vezanih za samu operaciju iznijeti su zadnji ažurirani obavještajni podaci s terena. Prva faza brifinga je bilo slaganje paravan priče koju je agent morao naučiti do te razine da je i sam počeo u nju vjerovati. Dodijeljen mu je novi identitet s prošlošću koja se protezala do izmišljenih predaka rođaka i slično. Lažno mjesto rođenja bi obično bilo u kolonijama dotične zemlje ili u gradovima koji su u potpunosti razrušeni kako ne bi moglo biti provjereno. Agenti su morali djelovati pod krinkom u strogoj tajnosti što više se stopiti s okolinom ali bilo je i onih operacija gdje su mogli nositi vlastite uniforma. Takva praksa je zabilježenja u misijama u Jugoslaviji Albaniji i Grčkoj s obzirom na to da su živjeli s partizanima i paravojnim grupama tih zemalja. Druga faza brifinga bila je bazirana na izgled i odjeću agenta pazilo se da ne bi na ni jedan način asocirao da nije iz zemlje u kojoj se nalazi pa tako frizura nije smjela biti u engleskom stilu odjeća koja je bila namijenjena za

misiju ili je bila uzeta od izbjeglica ili pak posebno skrojena po uzoru na konfekciju dotične zemlje. Čak je plombe u zubima morao imati u europskom stilu odnosno imati zlatne navlake iliti krunice a ne kao u praksi britanske dentalne medicine di su oštećeni zubi bili punjeni. Agenti koji su već bili na misijama u okupiranim zemljama postojala je mogućnost da budu prepoznati stoga im je bilo savjetovano da u potpunosti promijene imidž. Ako je kojim slučajem agent bio poznat Gestapu mogao je biti podvrgnut estetskoj kirurgiji. SOE timovi imali su pristup raznim lijekovima i supstancama koje bi im pomogle u izvršavanju zadaća. “Tableta” A za uklanjanje mučnine tijekom leta, “tableta B” je sadržavala mješavinu amfetamina koja se danas može poronaći u niz sintetičkih droga. “Tableta E” anestetik koji obori čovjeka za 30 sekundi, “tableta K” za povećanje budnosti, i “tableta L” kaoja sadrži smprtonosnu dozu cijanida. Prije samog polaska na misiju agentu bi samo preostalo napisati oporuku i oproštajno pismo bližnjima.

Ubacivanje agenata iza neprijateljskih linija vršilo se striktno za vrijeme punog mjeseca i vedrog neba. Iako su neki agenti bili ubačeni u okupiranu Europu putem podmornice broda ili sletanjem aviona na improvizirane piste

padobranski skok je bio najčešći način infiltracije na okupirani teritorij. Kako bi se izbjegli neprijateljski radari skok je izveden na 150 do 200 metara. RAF Kraljevsko ratno zrakoplovstvo je imao dvije glavne eskadrile za specijalna djelovanja 138. i 161. bazom u Bedfordshireu te u Sussexu kojom se služila 161. u misijama vračanja agenata. Avioni kojima je RAF prebacivao agente su bili višenamjenski Westland Lysander te veći Lockheed Hudson avion iz kojeg su agenti iskakali padobranom su bili prenamijenjeni Halifax bombarderi koji su umjesto doljne kupule sa strojnicama imali otvor dijametra 1 metar putem kojeg su agenti iskakali. Posebna veza između SOEa i RAF išla je puno dalje od samo prijevoza agenata. Zračno bombardiranje 40ih nije bilo previše precizno a gubici aviona pilota i posade bombardera su bili drastični visoko profilni ciljevi su bili i dobro zaštićeni protuzračnom obranom tu je SOE dolazio do izražaja. Kako bi dokazali da su ciljevi uspješno uništeni agent bi morao sljedeći dan vratiti se na mjesto kako bi slikao nastalu štetu u nekim slučajevima agent bi se predstavljao kao procjenitelj štete iz osiguravajućeg društva. Flim bi potom preko Švicarske bio prokrijumčaren do Londona na analizu ako bi se utvrdilo da šteta nije dovoljna poslani su bombarderi RAFa. U drugim slučajevima ako je osiguranje bilo veliko i agentu nemoguće infiltrirati ciljanu tvornicu ili što li već je bio cilj sabotaže također su poslani bombarderi s ciljem stvaranja konfuzije. Uz sabotaže glavni cilj i zadaća SOEa je bila potpora i veza pokretima otpora paravojnim grupama i partizanima u okupiranim zemljama. Manje poznate aktivnosti SOEa su planiranje i izvršavanje niza likvidacija visokih nacističkih dužnosnika. U ožujku 1941. SOE je planirao likvidaciju vođu SSa Heinricha Himmlera tijekom njegovog posjeta Oslu. Plan je propao nakon promjene programa ali godinu poslije SOE je uspio u operaciji “Anthropid” odnosno likvidaciji Himmlerova zamjenika Reinharta Heydricha u Pragu.

Operaciji Anthropid

27. svibnja 1942. Heydrich se vozio u svom

Mercedes kabrioletu s vozačem iz svog doma u Pragu prema svom uredu u starom djelu Praga. Kao i obično prepotentnog ponašanja vozeći se spuštenim krovom bez pratnje unatoč brojnim upozorenjima osiguranja pa i samog Himmlera. Na raskrižju vozač je morao znatno usporiti kako bi skrenuo u U zavoj a uz samu cestu čekala su ga dva SOE agenta iz Čehoslovačke sekcije te treći nedaleko koji čuvao stražu. Kako je vozilo usporavalo jedan od agenata Josef Gabcik prepriječio se pred vozilo s lakom strojnicom Sten koju je imao skrivene ispod kaputa. Kad je protisnuo okidač samo se mogao čuti klik najgori mogući zvuk u tom trenutku strojnica se zaglavila shvativši što se događa Heydrich je naredio vozaču da zaustavi vozilo. Posegnuo je za pištoljem koji se nalazio za opasačem prije nego li je išta stigao drugi agent Jan Kubis bacio je Gammon granatu na auto. Granata je ranila Heydricha a agenti su se dali u bijeg. Iako ozljede nisu bile po život opasne 4. lipnja potencijalni Hitlerov nasljednik šef SSove tajne službe i jedan od arhitekata holokausta je preminuo od infekcije u bolnici.

Operacija Gunnerside

Nakon debakla operacije "Freshman" - Britanskog zračnog desanta u kojoj je poginulo svih 31 padobranaca 19. studenog 1942. usljedila je jedna od najpoznatijih operacija 2. svjetskog rata i najznačajnija SOEa koja je možda spasila na stotine života. Operacija Gunnerside odnosno sabotaža tvornice teške vode Norsk-Hydro kod mjesta Vemork u Norveškoj u noći s 27. na 28. veljače 1943. Teška voda je potrebna za proizvodnju plutonija pa time gubitak tvornice je zaustavio Njemački program proizvodnje atomske bombe. Nakon dugog skijaškog pohoda desetero člani tim SOE agenata većinom sastavljen od Norvežana, spustivši se niz tjesnac za koji su Nijemci smatrali nepristupačnim prišao tvornici. Svladavši ogradu tim je infiltrirao tvornicu i postavio eksploziv na spremnike teške vode. Nakon što su zapalili fitilj ostavili su Thomson laku strojnicu kao potpis izvršitelja odnosno kako ne bi Nijemci odmazdu proveli nad lokalnim stanovništvom misleći da je sabotaža djelo lokalnog pokreta otpora.

Najintrigantnija operacija SOEa je zasigurno plan likvidacije Adolfa Hitlera 1944. kodnog imena “Foxley”. Razmatrani su brojni načini likvidacije Hitlera uključujući dizanje u zrak njegovog vlak ili trovanje vode ali sve činjenice su išle u korist likvidacije putem snajpera u njegovoj bavarskoj rezidenciji čak je i agent bio odabran. Dok su jedni smatrali smrt Hitlera i brži završetak rata drugi su pogotovo u savezničkom vrhovnom zapovjedništvu smatrali Hitlera nesposobnim strategom koji svojom strategijom i taktikom približiše kraj njemačkoj ratnoj mašineriji. Iako je šansa za uprijeh bila izrazito mala da je prevladalo prvo mišljenje i operacija pokrenuta te završila uspješnim ishodom ne bi bilo Ardenske ofenzive u zimu 19441945. Time sigurno i brži završetak rata te nekoliko desetina tisuća pošteđenih života logoraša nacističkih koncentracijskih logora. SOE nije zapalio Europu kao što je Churchill izjavio ali je uvelike promijenio načine ratovanja i pridonio pobjedi nad nacizmom pomažući pokretima otpora te partizanima ne samo diljem europskog kontinenta već i dalekog istoka. Posebna zasluga SOEu pripisuje se aktivnostima koje su prethodile savezničko iskrcavanje u Normandiji 1944. odnosno DanD. Uz francuski pokret otpora SOE je sabotirao komunikacijske veze željezničke pruge i ceste time onemogućavajući brzu reakciju Njemačke vojske na invaziju u tijeku. 15. siječnja 1946. osam mjeseci nakon kraja 2. svjetskog rata SOE je službeno prestao s rad dio agenata i osoblja je prešao u MI6.

Mossad

"Mossad" je sigurno jedan od rasprostranjenih i najpopularnijih izraza u svijetu na hebrejskom odmah poslije "Shalom". U doslovnom prijevodu s hebrejskog "institut", sinonim za Izraelsku vrhovnu obavještajnu službu, punog imena "HaMossad leModi in uleTafkidim Meyuhadim" odnosno Institut za obavještajna i specijalna djelovanja". Iako limitiranih resursa, s tek 2 milijarde dolara predviđenog budžeta za 2015, Mossad slovi za najuspješniju organizaciju tog tipa na svijetu. 

U Starom zavjetu se može pronaći, da je Mojsije nakon što je oslobodio Izraelce od ropstva i poveo ih u "Obećanu zemlju". Na zahtjev Boga poslao 12 špijuna, po jednog iz svakog od 12 izraelskih plemena da istraže područje Kanaana. (Kanaan - antički naziv za prostor koji obuhvaća današnji Izrael, Libanon, te dijelove Jordana, Sirije i sjeveroistok Egipta.) Po povratku iznijeli su ono što je bilo kasnije presudno za trijumf Izraelaca u "Obećanoj zemlji". Ljude koje je Mojsije poslao vjerojatno su bili prvi špijuni u izraelskoj povijesti, a sama priča je pokazatelj razine koja obavještajna djelovanja imaju u izraelskoj povijesti, kulturi i ostavštini koja je svoj procvat doseže u novijoj povijesti.

Mossad svoje korijene vuče iz vremena kada je područje Palestine bilo pod Britanskom kolonijalnom upravom.Na petak u rujnu 1929 za vrijeme molitve pred najsvetijem mjestu za sve Židove, ostatku zidina hrama kralja Heroda u Jeruzalemu, Zapadni zid poznatiji kao "Zid plača". Na okupljene vjernike

"Zid plaća" 1921.

poletjelo je kamenje i boce, za čime je uslijedila vatra iz pušaka. Bez ikakvog upozorenja i nagovještaja otpočeo je napad Arapa na tada još uvijek židovsku manjinu u Palestini. Napad je prošao bez smrtno stradalih, ali uz znatan broj ranjenih. Iste te večeri sastali su se vođe Yishuva (Židovska zajednica u Palestini) te zaključili da su im za opstanak potrebne informacije odnosno obavještajni podaci kako bi preduhitrili buduće napade. Te večeri posijano je sjeme nečega što će jednog dana postati zavidna obavještajna služba u novijoj povijesti, iako je službeno tek nastala četvrt stoljeća kasnije. Početkom 30ih godina 20 stoljeća Židovi u Palestini formiraju svoju tajnu paravojsku nazvanu "Haganah" (Obrana), prva Izraelska vojska još od biblijskih vremena. U rujnu 1940 formiraju se specijalizirana ogranci odnosno krila Haganaha, među njima i Sherut Yediot (obavještajna služba) poznatija kao "Shai". Tijekom 2. svjetskog rata Židovi s područja Palestine služe u sastavu Britanske vojske diljem bojišta ratom zahvaćene Europe. Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, uz europske židove koji su bili pripadnici raznih pokreta otpora i partizanskih odreda, ti okorjeli ratnici formiraju manje skupine pod imenom "Nokmim" ( Osvetnici). Putuju Europom u Britanskim uniformama, s britanskim dokumentima i opremom s ciljem pronalaženja, te likvidacije preostalih nacista. Znatan broj "Osvetnika" kasnije su činili temelj Izraelskog obavještajnog aparata i jedinica za specijalna djelovanja.

14. svibnja 1948. na dijelovima Palestine, proglašena je Država Izrael na čelu s dotadašnjim vođom židovske zajednice na mjestu premjera David Ben Gurionom. Već sljedećeg dana Egipat, Jordan, Irak, Sirija i Libanon napadaju novonastalu državu, što označava početak Prvog izraelsko-arapskog rata. 26. svibnja 1948. Haganah službeno postaje "Tzva HaHagana LeYisrael" (Obrambene snage Izraela) poznatije kao IDF - Israel Defense Forces, a u lipnju iste godine premijer Ben Gurion umjesto dosadašnje "Shai" formira 3 nove obavještajne službe. Vojnu obavještajnu službu u sklopu IDFa "Agaf HaModi in" (obavještajna sekcija) skraćeno AMAN, državnu sigurnosno-obavještajnu službu poznatiju kao "Shin Bet" ili "Shabak", te obavještajni ured pri ministarstvu vanjskih poslova.

Završetkom rata u ožujku 1949. pobjedom i opstankom Izraela, dolazi do potrebe za jačanjem obavještajnih struktura koje su između ostalog zaslužne za pobjedu nad daleko superiornijem protivnikom. Premijer David Ben Gurion prihvaća prijedloge obavještajne zajednice, te osniva "HaMossad LeTeum"- Institut za koordinaciju, pod administrativnom i političkom nadležnosti ministra vanjskih poslova. 2.ožujka 1951. Mossad je službeno priznat kao Izraelska inozemna obavještajna služba pod direktom nadležnošću premijera Države Izrael. Na mjesto generalnog direktora postavljen je Izraelski diplomat s velikim iskustvom u "tihoj diplomaciji" Reuven Shiloah, Shailoah je i bio glavni zagovaratelj ustrojstva Mossada.

Počeci Mossada kao i Države Izrael su bili sve samo ne lagani. Tek 9 tjedana nakon službenog ustrojstva Irački agenti probijaju špijunsku mrežu Mossada u Iraku. Uhićeno je 28 osoba, među njima i dva agenta Mossada koji su osuđeni na smrt, a potom pušteni nakon što je uplaćena pozamašna novčana svota na švicarski račun Iračkog ministar unutarnjih poslova. Ubrzo je uslijedio još jedan debakl, u siječnju 1952. Isser Harel tadašnji šef "Shin Beta" (kontraobavještajne službe/službe državne sigurnosti) dobio je informaciju da dugogodišnji izraelski špijun u Rimu, Teodor Gross koji je došao pod nadležnost nek osnovanog "Instituta" igra dvostruku igru odnosno radi za izraelskog neprijatelja Egipat. Harel je osobno otputovao u Rim, sastati se s Grossom, i na prevaru ga je doveo u Tel Aviv gdje mu je suđeno za veleizdaju. Nakon niza neuspjeha Reuven Shiloah podnio je ostavku s mjesta čelnog čovjeka Mossada, a zamijenio ga je Isser Harel u rujnu 1952.

Isser Harel

Dolaskom Harela na mjesto direktora "Instituta" dolazi do prvih promjena u organizaciji i prvih značajnijih uspjeha. Isser Harel je čovjek od principa, koji ništa ne prepušta slučaju. Osobno je u tajnosti putovao u neprijateljske arapske zemlje kako bi organizirao špijunske mreže.

Osobno je intervjuirao svakog novog potencijalnog kandidata za mjesto u Mossadu. 1954 za vrijeme službenog posjeta Washingtonu sastao se s Allenom Dullesom špijunskim asom 2. sv. rata koji je upravo preuzeo vođenje CIAe. Harel je osobno bio vrlo impresioniran Centralnom obavještajnom agencijom, Dullesu na dar je donio bodež na kojem su bile ugravirane riječi "Zaštitnik Izraela nit sanjari nisi spava" na što je Dulles odgovorio "Na mene možete računati da ću ostati budan s vama". To je početak partnerstva Mossada i CIAe koji traje i dan danas iako su određene strukture CIAe sumnjale u sposobnosti "Instituta" štoviše smatrali su mogućom opasnosti od infiltracije KGBovih agenata s obzirom na velik broj Židova iz Sovjetskog saveza u Izraelu. Ipak Dulles je opremio Mossad sa zadnjim krikom špijunske tehnologije, od aparata za praćenje i prisluškivanje pa do minijaturnih bežičnih kamera, što je za to vrijeme bilo znanstvena fantastika. Između obje službe uspostavljen je direktni obavještajni kanala putem sigurne telefonske linije mimo službenih kanala veleposlanstava.

Prvi značajan uspjeh Issera Harela i Mossada na svjetskoj obavještajnoj sceni, te dokazivanje svom američkom savezniku, dogodio se 1956.Viktor Grayevski mladi novinar i židov, ljubavnik žene zamjenika premjera komunističke Poljske, Lucije Baranovski. Lucija je radila u tajništvu KP Poljske, a Viktor ju je često znao posjećivat u uredu. Prilikom jednog takvog posjeta mladi novinar naišao je na neobični fascikl s otisnutim
"isključivo za internu upotrebu", na Lucijinom stolu.

Posrijedi je bio tajni govor predsjednika Sovjetskog saveza Nikite Hruščova s 20 kongresa KP Sovjetskog Saveza.
Glavna tema govora odnosno izlaganja Hruščova je bio njegov prethodnik Staljin tj. razmjeri zločina koje je počinio i naredio. Govor je održan za vrijeme zatvorenog djela kongresa i prisustvovat su mogli samo visoki partijski dužnosnici KP SSSRa, poslije je transkript govora poslan svim predsjednicima KP istočnog bloka. Tako se govor našao i u tajništvu KP Poljske.CIA i MI6 su znali za postojanje govora, ali nisu znali o čemu je riječ, a još manje su mogli doći do njega. CIA je navodno čak ponudila veliku novčanu nagradu svojim suradnicima i doušnicima diljem istočnog bloka za transkript govora. Grayevski je također znao da je govor tražen, te samog ga je zanimalo što se u njemu nalazi. Izdavao se za odanog komunista, pa nije bio problem kad je zamolio svoju ljubavnicu ako može pročitati negdje na miru. Nakon što ga je i sam pročitao, govor je odnio u Izraelsko veleposlanstvo u Varšavi, gdje su ga kopirali. Grayevski je potom vratio fascikl bez da je itko išta posumnjao. A transkript govora se kroz tjedan dana našao pred Isserom Harelom u njegovom uredu u središtu Mossada. Znajući koju obavještajnu vrijednost transkript ima, prvenstveno za reputaciju Mossada u očima zapadnih obavještajnih struktura, transkript je proslijeđen CIAi. U govoru se prvi put spominju Staljinove čistke, sibirski logori i ostali zločini koji su do tad bili nepoznati javnosti. Govor je na kraju počeo cirkulirati svim značajnijim medijima time zadajući veliki politički udar SSSRu i komunistima diljem svijeta.

Operacija Eichmann

Jedna od renomiranih operacija Mossada je otmica odbjeglog nacista, ratnog zločinca i jednog od arhitekata holokausta Adolfa Eichmanna. U kasnu jesen 1957 Isser Harel je primio misterioznu poruku iz Frankfurta, u kojoj je stajalo "imam informaciju koja bi mogla pomoć Izraelu". Iza poruke je stajao Fritz Bauer, glavni državni odvjetnik Zapadne Njemačke. Imao je informaciju da je Eichmann živ, te da se nalazi u Argentini, Mossad je već bezuspješno pokušao ući u trag Eichmann, čak su nadzirali njegovu ženu koja je sad živjela u Austriji.
U siječnju 1958. Mossad je poslao svog prvog agenta u glavni grad Argentine, Bueno Aries kako bi istražio dobivene navode, tek u ožujku 1960. nakon par neuspjeha i skoro obustave cijele operacije Mossadovi

operativci su locirali, te snimili Richarda Klementa, pravog imena Adolf Eichmann u dvorištu kuče u kojoj je živio. Uz odobrenje izraelskog premijera Ben Guriona, Harel je sastavio tim od 12 operativaca, od kojih su se svi dobrovoljno javili za misiju. Među njima je bilo i preživjelih logoraša nacističkih logora sa zloglasnim brojevima istetoviranih na podlaktici, neki i jedni preživjeli članovi svojih obitelji. Tim je podijeljen u manje grupe koje su zasebno s raznih strana ušle u Argentinu. Na kraju se i sam Isser Harel pridružio timu kako bi koordinirao operacijom.
11.svibnja 1960. u 20:50 sati po lokalnom vremenu Mossadovi operativci su oteli Eichmanna na njegovom putu od autobusne stanice do kuče u kojoj je živio. Harel je iskoristio olakotnu okolnost proslave 150. godina argentinske neovisnosti 20. svibnja. Na proslavu su dolazile delegacije iz cijelog svijeta pa tako i izraelska sa službenim avionom. Mossadov tim se preobukao u odjela tehničara izraelske avio kompanije "El Al" i sa Eichmannom kojeg su prije nadrogirali kako bi izgledao da se napio prošli pored osiguranja i ukrcali se na avion. 22.svibnja avion s nacističkim zločincem Adolfom Eichmannom sletio je u Izrael.

15. prosinca 1961. osuđen je na smrt, a 31. svibnja 1962. pogubljen. Otmica i dovođenje
Eichmanna u Izrael nijesamo veliki uspjeh za Mossad već i za Državu Izrael na svjetskoj političkoj sceni. Unatoč tome vrijeme Issera Harela na mjestu direktora "Instituta" došlo je kraju. Harel nije bio religiozan, štoviše prezirao je ortodoksne židove, a u to vrijeme na političkoj sceni u Izraelu bila je posrijedi kriza između cionista i ortodoksnih Židova koji su činili vladu Ben Guriona. Kako bi izbjegao još veću krizu s teškim posljedicama za opstanak Izraela, Ben Gurion je popustio pritiscima i između ostalog smijenio Harela.

Meir Amit

26. ožujka 1963. na čelno mjesto Mossada dolazi Meir Amit, dotadašnji direktor vojne obavještajne službe "AMAN". Amit general bojnik IDFa po mnogočemu se razlikovao od svog prethodnika. Bio je prvenstveno vojnik, strateg, direktan i oštar, za raliku od misterioznog i samozatajnog virtuoza tajnih operacija Issera Harela, rođenog špijuna.

Amit je rođen u Izraelu odnono u Palestini što je tada bila više iznimka nego pravilo,pripadnik Haganaha, većinu svog života proveo je u uniformi. Bio je najbolji prijatelj legendarnog lika sa "gusarskim" povezom preko oka Izraelskim general pukovnikom Moshe Dayanom. Kao zapovjednik u IDFu Amit je bio predan i odan svojim vojnicima, smatrao je da mu je mjesto u prvim redovima rame uz rame sa svojim vojnicima, a ne u sigurnosti pozadine. Praksa i običaj koji su kasnije postali svojevrstan zaštitni znak časnika IDFa. Nakon smjene Issera Harela mnogi u Mossadu su bili nezadovoljni i iskazivali protest kolektivno davajući otkaze, unatoč tome "Institut" je čekala reorganizacija. Zahvaljujući Amitu promijenjen je način regrutacije od britanskog i američkog modela, di se regrutiralo iz plemstva odnosno društvene elite, obično prijatelje s preporukama, do više sistematske metode. Mossad je počeo tražiti regrute među vojskom odnosno ročnicima, a posebno na fakultetima i među tek pristiglim židovskim imigrantima iz Europe koji su izgledali i ponašali se zapadnjački. Također dolaskom Amita povećao se broj žena, koje je Amit smatrao idealnim za obavještajne aktivnosti. Najviše se uzdao u ljudski potencijal pri prikupljanju obavještajnih podataka, u njegovo vrijeme javljaju se pojmovi - Katsa i Sayan.

KATSA - Viši agent/operativac Mossada, zadužen za vođenje špijunskih mreža, agenata u drugim državama, vrbovanje agenata, špijuna i doušnika.

SAYAN - Židov koji je rođen i živi izvan Izraela, ali je odan Državi Izrael te pruža asistenciju i svaki oblik pomoći katsama i agentima Mossada na području na kojem živi.
Npr. Ako je agent ranjen sayan koji je po profesiji doktor, pružit će pomoč kako bi se izbjegao odlazak u bolnicu i kontaktiranje lokalnih vlasti. Sayan koji je poduzetnik poslužit će kao paravan priča za agenta..itd. Sayani su također doušnici, u većini slučaja rade pro bono iz osjećaja odanosti Židovima i Izraelu.

Amit je postavio bar po jednog Katsa u svakoj Arapskoj zemlji, u svim zemljama Europe, Južne i Sjeverne Amerike. Mossadovi agenti su infiltrirali u svaku obavještajnu službu Arapskih država u okruženju. Najznačajniji podvig "Instituta" s Amitom kao direktorom je zasigurno operacija Diamant. Tih godina na sceni se pojavio do tad najnapredniji lovac na mlazni pogon, sovjetski MiG-21. Sve države istočnog bloka bile su opremljene njime, stoga je bio na vrhu "želja" vojski država pripadnica NATOa odnosno njihovih obavještajnih struktura, pa tako i Izraela jer su Arapske države u okruženju također bile opremane s MiG-21 avionima. Mossad je u

Munir Redfa

više navrata bezuspješno preko svojih ljudi u Damasku i Kairu doći do pilota koji bi eventualno prebjegao s Migom. Sreća im se osmjehnula 1964 kada je Irački židov imenom Josef kontaktirao Mossad preko Izraelskog veleposlanstva u Teheranu. Josef je ponudio Izraeli MiG-21 za određenu svotu novca. Prekointimne prijateljice koja je bila kršćanka znao je podosta ljudi iz ne baš brojne kršćanske zajednice u Iraku, među njima i Muira Redfa, iračkog pilota koje je često bio zapostavljan i nije mogao napredovati iz razloga jer je bio kršćanin. Jednom prilikom Redfa dok se jadao Josefu spomenuo je kako bi volio napustiti Irak. Skoro dvije godine su trajale pripreme i tajni sastanci između Mossada i Redfa, na nekim je i sam Meir Amit sudjelovao, Redfa je čak u tajnosti posjetio Izrael di se susreo sa zapovjednikom Izraelskog ratnog zrakoplovstva s kojim je izradio plan letenja.Mossad je dogovorio s Redfaom da će mu isplatiti milijun američkih dolara i osigurati posao, te smještaj u Izraelu, a na zahtjev Redfa Mossad je prebacio preko 40 članova njegove šire obitelji u Izrael. 16. kolovoza 1966. Munir Redfa je preletio u MiGu-21 iz baze u Bagdadu u Izrael. Nakon probnih letova i testiranja Izrael je propustio MiG svojim američkim saveznicima koji su za uzvrat ukinuli 20 godišnji embargo na oružje i omogućili Izraelu nabavu američkih zrakoplova Phantom. Uvidom u MiG izraelskih stručnjaka, Izrael je zadobio prednost što je između ostalog zaslužno za pobjedu Izraela u Šestodnevnom ratu 1967.

             

Najveću zaslugu ponio je Mossad, Mair Amit je postavio bar jednog agenta ili doušnika u veče Egipatske, Sirijske i Jordanske zračne baze, te vojna zapovjedništva, s čak tri agenta u vrhovno zapovjedništvo Egipatske vojske u Kairu. Zahtijevao je i najsitnije detalje kao što je; koliko treba pilotima od svojih baraka do kantine, koliko treba časnicima da se probiju kroz zloglasnu jutarnju gužvu na prometnicama Kaira, kakve su životne navike pilota, tehničara i ostalog osoblja. Početkom 1967. po dobivenim informacijama bilo je jasno da Egipat planira napast Izrael. Mair Amit je prezentirao svoja saznanja pred izraelskim premjerom, ministrom obrane i vrhovnim zapovjednicima IDF te ratnog zrakoplovstva. Od svojih agenata i doušnika Mossad je mogao odrediti precizno vrijeme kada je Egipatsko ratno zrakoplovstvo najranjivije, odnosno vrijeme za eventualni preventivni napad. Između 7:45 i 8:30 sati dio osoblja je vršio smjenu na radarima i infrastrukturi zračnih baza, piloti su doručkovali ili bili na putu između svojih baraka i kantine što je u prosjeku trebalo 10 minuta hoda. A dio zapovjednika bio je zaglavljen u gužvama na ulicama Kaira. 5.lipnja 1967. Izraelsko ratno zrakoplovstvo je pokrenulo preventivan zračni napad odnono operaciju "Moked" (Fokus), na zračne baze u Egiptu,Sirij i Jordanu.  U 8:01 sati Izraelski zrakoplovi su bili iznad svojih ciljeva, u par valova uništili su 304 od 419 Egipatska zrakoplova, 53 od 112 Sirijskih i svih 28 zrakoplova Jordanskog ratnog zrakoplovstva.

Time osakatili potencijal i moć oružanih snaga navedenih država i ostvarili potpunu zračnu dominaciju što je znatno utjecalo na pobjedu Izraela u Šestodnevnom ratu.

1968. Maira Amita na mjesto "Ramsada" (Ramsad - akronim od "Rosh ha-Mossad", izraz često upotrebljen za šefa "Instituta") zamijenio je Ziv Zamir.

Terorizam - nova prijetnja  

Osim neprijateljski nastrojenih arapskih država u okruženju, nova opasnost po sigurnost Države Izrael je sve veća aktivnost Palestinskih militantnih skupina početkom 70ih u borbi protiv Izraelske okupacije. Sredstvo borbe su otmice, bombaški napadi i svi obili terorizma. Najveća Izraelska tragedija još od holokausta odvila se tijekom ljetnih Olimpijskih igara u Munichu 1972. U ranim jutarnjim satima 5. rujna 1972. naoružani pripadnici terorističke organizacije "Crni rujan" upali su u zgradu di su bili smještenu Izraelski sportašu u Olimpijskom selu. Uzeli su za taoce 11

izraelskih sportaša, dvoje su odmah ubili, a ostale nakon cjelodnevnog pregovaranja s njemačkim vlastima, u večernjim satima odveli na obližnji vojni aerodrom pored Municha. S ciljem ukrcavanja na zrakoplov koji ih je trebao prebaciti u jednu od arapskih država, pretpostavlja se Egipat, kako bi taoce zamijenili sa zatvorenim palestinskim borcima u izraelskim zatvorima, što je bio i glavni cilj otmičara. Na zahtjev Izraela, Njemačke vlasti nisu imale namjeru pustiti otmičare, već su postavili zasjedu na aerodromu. Kad su otmičari s taocima stigli na zračnu pistu, njemačke snage sigurnosti otvorile su vatru, ubili su 5 od 8 otmičara, a u izmjeni vatre svi izraelski sportaši su poginuli. Tadašnji direktor Mossada Ziv Zamir upio je stići taman da svjedoči pokolju na zračnoj pisti.

Stratište okršaja između otmičara i njemačkih snaga sigurnosti.

Krajem godine balističkom analizom otkriveno je da su izraelski sportaši ubijeni njemačkom snajperskom vatrom, a ne kako se mislilo da su ih otmičari pogubili shvativši da su upali u zasjedu. Masakar izraelskih sportaša šokirao je svjetsku, a posebno izraelsku javnost. S obzirom na to da se dogodio na u zemlji di je prije 30 godina odvio najveći zločin nad židovskom populacijom, udarac je bio još veći. Politički i vojni vrh Države Izrael bili su uzdrmani do samih temelja, a narod je tražio reakciju. Aktualna premijerka Države Izrael Golda Meir obećala je osvetu, uz ministra obrane Moshe Dayana i direktora Mossada Zamira, ustrojen je tzv. "Komitet X" - tajni odbor unutar kabineta premjera Države Izrael, sa svrhom određivanja i odobravanja likvidacija, te otmica osoba koji su neposredna prijetnja Izraelu, njenim interesima i građanima. Sastavljen je popis od 35 osoba direktno povezanih ili samih organizatora otmice. "Operacija Božji gnjev" imala je za cilj likvidirati osobe s popisa, a kao izvršioca Mossad odnosno tajni elitni Mossadov odjel "Kidon" (Bajuneta). Prva likvidacija izvršena je već u 16. listopada 1972. u Rim, a zadnja u sklopu dotične operacije na Cipru u veljači 1988.

Likvidirana je 21 osoba s popisa Komiteta X, koje su bile povezane ili odgovorne za Münchenski Masakar. Likvidacije su se pokazale uspješnim, znatno smanjivači napade i aktivnosti palestinskih militantnih skupina. Mossad je nastavio s aktivnostima odnosno likvidacijama osoba koje su neposredna prijetnja Izraelu, a Komitet X je i dan danas aktivan. Münchenski Masakar označava početak prisutnosti terorizma na području Europe, što je rezultiralo stvaranjem stalnih antiterorističkih jedinica u europskim državama.

Špijunski asevi Mossada

Mossad - koncept i organizacija

Mossad je nacionalna organizacija koja provodi tajne aktivnosti izvan granica Izraela. Namjena tih aktivnosti je očuvanje sigurnosti i opstanak Države Izrael, promicanje nacionalnih interesa u svijetu po odredbi premjera i vlade Države Izrael. Mossadov moto,vodič i ideologija je "Gdje vodstva nema, narod propadam, jer spasenje je u mnogim savjetnicima" (Izr. 11:14) - citat iz Starog zavjeta. 
Primarne zadaće:  

•  Tajno prikupljanje obavještajnih podataka izvan granica Izraela 
• Sprečavanje razvoja i proizvodnje nekonvencionalnog oružja od stane neprijateljskih država 
• Sprečavanje terorističkih napada na izraelske ciljeve u inozemstvu
• Ostvarivanje i održavanje specijalnih diplomatskih veze te drugih tajnih veza
• Izvlačenje ugrožene židovske populacije iz matičnih zemlja 
• Sastavljanje operativnih, strateških i političkih obavještajnih podataka

Djelatnici "Instituta" su civili, nemaju činove iako je velik broj došao iz IDFa i AMANa. 50ih Mossad je brojao oko 500 zaposlenih, a danas ta brojka preko 2000 što je i dalje razmjerno malo s obzirom na ekvivalentne službe koje imaju po desetke tisuća zaposlenih djelatnika. Primarno koncept je baziran na ljudskim potencijalima i resursima u prikupljanju obavještajnih podataka, ali ne zaostaje ni u tehnološkom. Mossad je podijeljen na nekoliko odjela sa sjedištem u Tel-Avivu.

TSOMET - (Čvor) Glavni i najveći odjel sa zadaćom prikupljanja obavještajnih podataka primarno putem katsa, agenata i ostalih ljudskih resursa. Odjel je podijeljen na nekoliko odjeljenja po geografskim regijama odnosno katsama stacioniranim unutar postaja u zemljama određenih regija. Mossad ima oko 50 aktivnih katsa te od par stotina do par tisuća sayana ovisno veličini zemlje, broju stanovništva odnosno židovske populacije.

NEVIOT - (Izvor) mali specijalizirani odjel tajnih špijunskih djelatnosti kao što su provaljivanje, instaliranje i postavljanje skrivenih kamera, aparata za prisluškivanje, praćenje, te ostali naprava iz Mossadovog tehnološkog odjela.

METSADA - Mossad unutar Mossada, odjel za specijalne operacije paravojnih karakteristika. Izvršava sabotaže, diverzije, likvidacije, i otmice, pod svojom nadležnosti ima Kidon timove.
Kidon -(Bajuneta) tajni specijalan odred operativaca samo s jednim ciljem likvidacije i otmice, odobrene od strane Komiteta X odnosno samog premjera Države Izrael.

LAP - Skraćenica za "Lohama psihologit" (psihološko ratovanje) , djeluje koordinirano uz Metsada odjel. Glavna zadaća odjela je crna propaganda, dezinformiranje i obmanjivanje neprijatelja, te softificirani oblici psihološkog ratovanja.

TEVEL - (Svijet) odjel za političko djelovanje i veza. Zadužen za ostvarivanje veza sa savezničkim obavještajnim agencijama i sigurnosnim službama, te veza s državama koje nemaju diplomatske odnose s Izraelom.

TSAFRIRIM - Jedinstveni odjel koji ima zadaću sigurnost i dovođenje židovske populacije iz ugroženih područja ili država di su aktivnosti Izraelskih organizacija koje pozivaju židove da se presele u Izrael zabranjen. Odjel je zaslužan za evakuaciju židova iz opkoljenog Sarajeva 1992 i 1993. Također je zaslužan za preseljenje tisuća etiopijskih židova 50ih i 60ih godina prošlog stoljeća u operacijama "Mojsije" i "Salamon".

ISTRAŽIVAČKI ODJEL - U uskoj vezi sa Tsomet odjelom, za zadaću ima proučavanje, analiziranje i sastavljanje obavještajnih podataka te informacija. Također podijeljen na odjeljenja po geografskim područjima

TEHNOLOŠKI ODJEL - Odjel koji se najbrže širi s obzirom na rapidni tehnološki napredak, unatoč tome u Izraelskoj obavještajnoj strukturi taj aspekt je najviše prepušten AMANu (vojnoj obavještajnoj službi) u tehnološkom odnosno cyber prikupljanju obavještajnih podataka. Tehnološki odjel Mossada je zadužen izradu i održavanje raznih sofisticiranih naprava i aparata, hardware, te software za potrebe Mossada.

Svi navedeni odjeli su pod okriljem zamjenika direktora Mossada, osim tehnološkog, istraživačkog, kadrovskog i odjela za obuku koji su pod Operativnim administratorom.
S vremena na vrijeme "Institut" prođe kroz reorganizaciju ovisno o aktualnom direktoru.
Od svog ustrojstva na čelu Mossada sjedilo je 11 Ramsada, s aktualnim Tamirom Pardom. Identitet direktora Mossada je bila strogo čuvana državna tajna, čak ni obitelji nisu znale, sve do 1996 kad je javno imenovan Danny Yatom, po uzoru na praksu zapadnih službi.

TAMIR PARDO - Rođen u Tel Avivu 1953 u obitelji tursko-srpskih židova, s 18 godina  dobrovoljno pristupa u službu IDFa kao padobranac. Služio je u elitnim IDF odredima

Sayeret Matkal i Shaldag, 1976 sudjelovao je u specijalnoj akciji spašavanja 268 otetih izraelskih putnika leta "Air France" iz Tel Aviva za Pariz, kao pripadnik Sayeret Matkal odreda. Operacija Entebbe koja je odvila na području Ugande, izvršena od strane Sayeret Makal odreda uz potporu Mossadovih operativaca iz Metsada odjela. 1980. Pardo je pristupio Mossadu, da bi s vremenom došao na čelo Neviot odjela. Od 2002. do 2005. i od 2008. do 2009. Tamir Prado je obnašao dužnost zamjenika direktora Mossada za vrijeme Meir Dagana kao Ramsada. 29. prosinca 2010. premjer Izraela Benjamin Netanyahu imenovao je Tamira Pardu kao nasljednika Dagana na mjesto direktora "Instituta" s početkom obnašanja dužnosti od siječnja 2011.

Kadroviranje

Mossad ne traži nužno najbolje, već prave ljude, sa specifičnim znanjima, talentima i vještinama koje u tom trenutku "Institut" smatra potrebnim.

Reklamni oglas s početka 2000ih

Ljude koji nisu motivirani novcem, koji nisu ni preveliki cionisti, ali u potpunosti odani Državi Izrael. Za razliku od većine službi pa i privatnih kompanija u raznim gospodarskim sektorima, Mossad smatra prednost ako je potencijalni kandidat oženjen odnosno udan, te ima obitelj, jer time umanjuju šansu da bi mogli biti intimno namamljen od strane neprijatelja. Regrutiranje se vrši po potrebi, za određene odjele, pa po tome tražene su i različite vještine ovisno o odjelu. Najtraženije karakteristike su poznavanje arapskog jezika, još veća prednost ako je materinji, arapski izgled, pa potom europski izgled. Do 2000. Mossad je sam odabirao potencijalne kandidate iz IDFa, sa sveučilišta i židovskih imigrantskih zajednica odnosno židova pristiglih u Izrael, a rođenih u arapskim ili europskim zemljama. 2000. Mossad izlazi javno s kampanjom regrutiranja putem javnih glasila te pokreče web stranicu. U jesen 2014 Mossad ponovno pokreče kampanju regrutiranja ovoga puta na redizajniranoj web stranici na kojoj se također moguće prijaviti.

                   
Žene Mossada

Postoji svojevrstan mit o ženama u Mossadu, ubitačnog izgleda, i sposobnosti. Djelom je baziran na fikciji, ali i djelom baziran na činjenicama. Zbog svoje specifične situacije, u Izraelu od samog nastanka žene su imale ravnopravnu ulogu. Ne toliko zbog neke političke korektnosti odnosno jednakosti spolova, već zbog nedostatka ljudi a u okruženju neprijateljski raspoloženih država. Najveće zasluge za uvrštavanje žena u strukture Mossada pripada Mairu Amitu koji 60ih i napisao dokument svojevrsnu doktrinu o ženama u "Institutu" u kojem između ostalog stoji: "Žena ima sposobnosti koje ni jedan muškarac nema. Zna služati, intimni razgovori nisu problem za nju. Novija povijest obavještajne djelatnosti je puna primjera gdje su žene svoj šarm ali i sposobnosti upotrebile za dobrobit svoje domovine. To nije samo spavati s nekim ako je potrebno, to je da se navuče muškarca da vjeruje da vas ima u zamjenu za ono što ima za reći odnosno obavještajni podatak ili vitalnu informaciju."

Sve te prednosti i vještine koje žene posjeduju se dodatno izoštravaju i usavršavaju kroz obuku. Žene u Mossad ulaze u puno ranijoj dobi od muškaraca zbog pretpostavke da mentalno i karakterno sazrijevaju ranije. Između ostalog osim prednosti intimnom zavođenju neprijatelja, u "Institutu" smatraju žene idealnim za obavljanje raznih zadaća, zbog sposobnosti multitaskinga i potiskivanja ega u svrhu izvršenja zadatka. U jednom od rijetkih izjava aktualnog direktora Mossada Tamira Parda stoji: "Suprotno stereotipima može se vidjeti da su ženske sposobnosti superiornije u odnosu na muškarce u smislu razumijevanja i čitanja situacije, te izražene svijesti". Danas u Mossadu broj žena je podjednak ili u maloj prednosti s obzirom na muškarce.

Mossadov potpis

Tijekom obuku koje traje od 2 do 3 godine, većinom na akademiji Mossada tzv. "Midrasha" smještenoj u sjevernom djelu predgrađa Tel Aviva u sklopu kompleksa koji je ljetna rezidencija premjera Države Izrael. Kadeti prolaze bezbroj psiholoških testova, seminare u političkim naukama, kulturama i običajima raznih regija, usavršavaju se u borilačkim vještinama, baratanju vatrenog i hladnog oružja. Također prolaze i kratke tečajeve na poligonima IDFovih elitnih jedinica, većinom smještenih na tajnim lokacijama u pustinji Negev. Zbog doktrine kojom se značajnija pažnja daje samoj praksi nego teoriji instruktori na "Midrashi" su redom aktivni pripadnici Mossada, Katse, operativci, pa i sami direktori Mossadovih odjela, zamjenik direktora, te i sam aktualni generalni direktor. Kadeti ovisno o odjelu za koji su predviđeni kroz obuku prolaze specijalizacijalne programe, pa tako npr. za tehničke odjelu naglasak je više na tehničkim i kompjuterskim znanjima, dok za potencijalne Katse to su socijalne i psihološke vještine, a za Kidon borilačke vještine, upotreba oružja i sabotažne aktivnost. U doktrini Mossada kao i u skoro svakoj obavještajnoj službi na svijetu j upotreba vatrenog oružja je svedena na minimum, osim naravno u specijalnim odjelima kao što su Metsada i Kidon odnosno operacijama tog tipa. Izbor oružja u Mossadu pada na poluautomatski pištolj Beretta, model 71 kalibara .22 , to je mali pištolj koji stane skoro u svaki džep. 

Primarna svrha tako malog kalibra je obrana, a i praksa Mossadovih operativaca što se tiče potezanja za oružjem, jer ako dođe do te situacije, vjerojatno je paravan probijen i tu je "igri" kraj. Mossad nošenje oružja uopće ne preporučuje svojim operativcima osim u opasnom odnosno neprijateljskom okruženju, a upotrebu samo ako izlaz iz situacije nije moguć pričom ili bijegom. Unatoč tome od kadeta se očekuje da budu izvrsni strijelci.
Kidon odredi prolaze zahtjevnije programe obuke po uzoru na elitne jedinice IDFa, poznavanje svih vrsta oružja, eksploziva, znanja borilačke vještine i izvanredne fizičke spreme. U slučaju Mossada, kao i kod IDFa te ostalih Izraelskih snaga sigurnosti, izučava i usavršava se Krav Maga - Izraelska borilačka vještina sastavljena od niza drugih, nastala u doba Haganaha. Mossadov potpis odnosno način likvidacija Kidon odreda su eksplozivne naprave od pisamo-bombe, podmetanja eksploziva pod automobil ili u stan mete. Ako okolnosti dopuštaju likvidacija će se izvršiti iz neposredne blizine, pištoljem s prigušivačem ili lakom strojnicom u "hit and run" taktici s motorom. Bilo je i slučajeva upotrebe otrova, ali u par navrata nije se pokazalo kao sigurno rješenje. Mossadove likvidacije su ne milosrdne i brutalne, te se mogu uspoređivati sa mafijaškim egzekucijama.

  

* * * 

Zbog svoje reputacije, tajnovitosti i zatvorenosti prema javnosti, nema terorističkog napada, međunarodnog incidenta i tome slično da teoretičari zavjera ne spominju Mossad. Što je samo još jedan dokaz uspješnosti "Instituta" u svojoj 64 godišnjoj povijesti postojanja, po Machiavellijevom principu "bolje da te se boje, nego da te vole". Mossad su oči, uši i produžena ruka Izraela u svijetu. Interesi Države Izrael, su i interesi Mossada, bilo politički, ekonomski i ini, bilo po srijedi saveznik ili neprijatelj. "Institut" ima i svojih neuspjeha, ali ako se uzme u obzir da je Izrael konstantno u ratnom stanju s državama u okruženju od svog nastajanja. Da je "Institut" pridonio ne samo sigurnosti i opstanku, već ekonomiji i gospodarstvu Države Izrael kroz industrijsku špijunažu. S budžetom koji je skoro pa i deset puta manji od nekih služba, s pravom se može reći da je Mossad jedna od top 3 obavještajnih službi u svijetu, a u ljudskim resursima bez konkurencije.