Islamska Država

Islamska Država Iraka i Levanta odnosno ISIL, ISIS ili jednostavno samo "Islamska Država" prijetnje je svjetskoj sigurnosti još u neviđenom obliku, a posebno miru na vječno turbulentnom bliskom istoku. Džihadistička ekstremno radikalna organizacija ustrojena na ideologiji vehabizma, u svom prvobitnom obliku korijene vuče iz vremena sektaškog nasilja tijekom američke okupacije Iraka (2003–2011).

Invazijom savezničke koalicije predvođenom SADom na Irak u ožujku 2003. koja je rezultirala svrgavanjem 24 godina duge diktature Sadama Huseina. Tijekom kojih je svojom totalitarnom vladavinom uspijevao održati mir između šijita i sunita, dviju većinskih islamskih religijskih grupa u Iraku. 

Šijti i suniti su dva ogranaka Islama, oba s razlikama u tumačenju Islama, zbog čega su skloni netrpeljivosti i čestim izljevima nasilja posebno u područjima u kojima obje imaju poveći broj svojih pripadnika, kao što su Irak i Sirija.
Stoljetnom netrpeljivosti među plemenima na području Iraka, koja je temeljena na šijitsko-sunitskim nesuglasicama i ne izravnanim računima iz prošlosti, pokrenulo je val među sektaškog nasilja koje je poprimilo oblike građanskog rata. Ono što su očito američke obavještajne strukture previdjele.

 

Već nakon prvih mjeseci okupacije, na sceni se pojavljuju sunitske i šijtske militantne skupine odnosno milicije. Najistaknutija među njima je sunitska ekstremno radikalna organizacija "Jama'at al-Tawhid wal-Jihad" (zajednica ujedinjenih džihadista) koju predvodi Jordanac Abu Musab al-Zarkavi.
Osim što pružaju otpor koalicijskim snagama, kao ekstremno radikali pripadnici sunita napadaju umjereniju šijtsku zajednicu. Pa su tako odgovorni za niz terorističkih napada auto bombama, bombaša samoubojica i zasjedama. Nakon što su u javnost procurile slike zlostavljanja iračkih zatvorenika od strane američkih vojnika u zatvoru Abu Ghraib. Za odmazdu otimaju strane radnike koji svoje živote završavaju pred kamerom dok im se odrubljuje glava, time dolazeći u prvi plan svjetske javnosti. 

2004 Al- Zarkavi se sa svojom skupinom zaklinje na odanost Osami bin Ladenu i Al-Kaidi time čineći Al-Kaidin ogranak u Iraku. Uz al-Zarkavijevu grupu u Iraku djeluje još par manjih militantnih sunitskih grupa s istim svjetonazorskim pogledima, 2006 se udružuju pod imenom "Vijeće Mudžahedina" što kasnije postaje "Islamska Država Irak". Al- Zarkavi pred svoju smrt u američkom zračnom napadu gubi potporu Al-Kaide prvenstveno zbog ubijanja muslimana u ovom slučaju Iračkih šijta te općenito prebrutalnih metoda čak i za Al-Kaidu. Al-Zarkivijeva ideologija kao i kasnije fundamentalna ideologija "Islamske Države" temeljena je vehabizmu koji datira iz 18 stoljeća.


Vehabijski pokret je svoje ime dobio po Muhamedu ibn Abd al-Vehabiju (1703.-1792.) islamskom filozofu iz 18st. koji je zagovarao fundamentalno tumačenje Islama. Al-Vehabijevo radikalno tumačenje Islama se

vrlo jednostavno može vidjeti iz citata u kojem stoji:
 
"Oni koji ne dijele naše viđenje trebaju biti ubijeni, njihove žene i kćeri zlostavljene, a njihova imovina zaplijenjena".  

Al-Vehab je također popularizirao ideju mučeništva u ime džihada, po kojoj mučeničkom smrti pojedinac ima izravan put u raj.
Takvi ekstremno radikalni stavovi su koštali Al-Vehabija izgona iz rodnog grada, nakon kojeg utočište pronalazi pod zaštitom Muhameda bin Suada i njegovog plemena. Bin Suadi u Al-Vehabijevom propovijedanju vidi sredstvo ka ostvarivanju moći, prvo pokorava okolna sela, te pljačka i masakrira na stotine pod izlikom "u ime Boga" odnosno džihada. Stanovnici osvojenih područja mogu birati preobrazbu na Vehabijevo učenje Islama ili smrt. Do kraja 1790, Bin Saudi pod kontrolom ima većinu teritorija na Arapskom poluotoku, te osovina emirat koji je temeljen na Vehabijskom učenju Islama i ustrojen po šerijatskim zakonima. Ono što je danas poznato kao Saudijska Arabija, u kojoj danas obitava 22% vehabija, iako u manjini čine vladajuću klasu. Bin Saudijeva strategija kao i danas "Islamske Države" temeljila se na utjerivanju straha, progonu i ubijanju ne muslimanskog stanovništva te muslimana koji odbiju preči na vehabizam. 


Arapskim proljećem 2010. odnosno nizom ustanaka u Tunisu, Libiji, Egiptu, Jemenu, i

ostalim arapskim zemljama u nešto manjem obliku, dolazi do promjena 
režima. Osim težnje građana ka demokratskim promjenama ti ustanci nisu bili ništa više od političke borbe za vlast oporbenih struja, u pojedinim državama često sklonim radikalnim vjerskim stavovima odnosno džihadu. Ni Sirija nije bila iznimka, pa tako u proljeće 2011. započinje Sirijski ustanak s ciljem svrgavanja dinastije Asad koja vlada Sirijom više od 40 godina. Za razliku od drugih država zahvaćenih "Arapskim proljeće" Sirija demografski više nalikuje Iraku odnosno većinom je klasno podijeljena na šijte i sunite. Šijti iako u manjini (13%) u Siriji čine vladajuću klasu na čelu sa Bašarom al-Asadom. Također na svim važnijim državnim položajima su pripadnici umjerene šijtske zajednice kojoj se može prepisati velika razina sekularnosti sirijskog društva. Asadovim oružanim gušenjem ustanka cijela situacija u Siriji do sredine 2011 poprima razmjere građanskog rata. Na jednoj strani je tzv. "Slobodna Sirijska Armija" pretežno sačinjena od odbjeglih časnika i pripadnika Sirijske vojske te običnih građana većinom pripadnika sunitske zajednice, a na drugoj strani Sirijska vojska još uvijek lojalna Asadovom režimu. Priljevom stranih boraca u zemlju, te ne slaganjem oko pogleda na uređenje države nakon eventualne pobjede nad Asadom na opozicijskoj strani dolazi do formiranja većeg broja zasebnih frakcijskih grupa. Najistaknutija od njih je zasigurno sunitska ekstremno radikalna grupa "Al-Nusra Fron" sastavljena od mudžahedina iz Libanona, Jordana, Saudijske Arabije, Afganistana, Čečenije pod vodstvom lokalnih islamskih ekstremista u direktnoj vezi s Al-Kaidom. Za cilj ima svrgavanje Asada i stvaranje islamske države unutar granica Sirije pod striktnim šerijatskim zakonima. Od UNa okarakterizirani kao teroristička organizacija zbog niza masakara nad sirijskim etničkim i vjerskim manijskim skupinama.
                   

                                       

Krajem 2011. iako su obavještajno previdjeli sektašku i društvenu klimu, te situaciju unutar Iraka, koja je dosegla razmjere građanskog rata tijekom njihove okupacije. Iako su otvorili Pandorinu kutiju odnosno bolje reći dirnuli u osinjak, Irak napuštaju i zadnje američke trupe.

Kao je i obećao predsjednik SADa Barak Obama time i ostvarivši svoj politički cilj, završavanja Iračkog rata. Vlast je prepuštena proameričkom predsjedniku Nouri al-Malikiju i novoj Iračkoj vojsci, te snagama sigurnosti, opremljenoj i obučavanoj od strane SADa, ali upitnom sposobnošću. Maliki je odgovoran za ponovnu eskalaciju među sektaškog nasilja, kao šijt u strahu od sunitskog ustanka organizira šijtske milicije koje služe kao vodovi smrti, te pod okriljem noći likvidiraju potencijalne suparnike i navodne

sunitske ekstremiste. U većim sunitskim gradovima kao što su Faluđa, Ramadi, Tikrit i

Mosul održavaju se protuvladini  prosvjedi, dok u isto vrijeme šijti organiziraju skupove potpore Malikiju. Sve napetijom situacijom i bez koalicijskih snaga na putu, postalo je idealno vrijeme za ponovno buđenje već pomalo zaboravljene džihadističke skupine "Islamska Država Irak" sada pod vodstvom islamskog teologa, pjesnika i sunitskog fundamentalista Abu Bakr al-Bagdadija. Iako znatno oslabljena i skrivena u bespućima zapadne iračke pustinje preuzima odgovornost za napade na šijtske džamije, te za niz bombaških napada u kojim je osim iračkih sigurnosnih snaga živote izgubilo i nekoliko stotina civila.

Uvidjevši strateški potencijal u ratom zahvaćenoj susjednoj Siriji gdje ne samo da se vode borbe između opozicijskih snaga i snaga odanih Asadu, već i među frakcijski sukobi na strani opozicije. Al-Bagdadi šalje svoje operativce koji organiziraju ćelije diljem Sirije te djeluju rame uz rame s Al-Kaidi podređenoj grupi Al-Nustra Frontom. U ožujku 2013. Al-Bagdadi izdaje proglas u kojem najavljuje ujedinjene "Islamske Države Irak" i "Al-Nusra Front" u jedinstvenu grupu pod nazivom "Islamska Država Iraka i Levantea" odnosno "Islamska Država Iraka i Sirije". Unatoč ne slaganju u vrhu Al-Kaide i vodstvu "Al-Nustra Fronta" 80% boraca polaže odanost Al-Bagdadtiju.


Tijekom 2013. ISIS nije najveća militantna skupina u Siriji, ali je najefikasnija. Zapovjednici na terenu su redom okorjeli veterani ratova s koalicijskim snagama što u Iraku, što u Afganistanu, neki i svojevremeno pripadnici elitne Republičke Garde u doba Sadama. Iskusni u svim segmentima gerilskog ratovanja, s vrlo dobrim znanjem vojne doktrine što se pokazalo uspješnim na terenu, brutalnih i nemilosrdnih metoda koje utječu na psihu i moral suparnika. Financijsku i materijalnu pomoć prvenstveno dobivaju iz Saudijske Arabije, Katara i Kuvajta namijenjena Sirijskoj opoziciji, koja slučajno ili namjerno pada u njihove ruke. Također velike količine vojne opreme i naoružanja ISIS je dobio iz Libije. Pomoć NATO članica tijekom Libijske Revolucije 2011. koja je namijenjena svrgavanju Gadafija, preko Turske završava u Siriji odnosno u rukama ISISa proces koji je u zapadnim obavještajnim strukturama nazvan kao"Štakorska Linija".

 Zbog svega navedenog ISIS strelovito napreduje, pod njihovu kontrolu pada naselje za naseljem, pa i veći gradovi Sirije, čiji stanovnici mogu birati od polaganja odanosti ISISu ili smrti. U svega desetak mjeseci ISIS od nekolicine ekstremista postaje najbogatija i najorganiziranija militantna skupina u Sirijskom građanskom ratu

Za to vrijeme u Iraku i dalje svakodnevno u gradovima s većinskom sunitskom populacijom i dalje bijesne prosvjedi. Sve češće eskaliraju nasiljem koje rezultira upotrebom vatrenog oružja od strane Iračkih snaga sigurnosti, što završava sa smrtnim posljedicama za nekolicinu prosvjednika uz desetke ranjenih.
ISIS iskorištava situaciju, pa 21. srpnja 2013. u tzv. operaciji "Probijanja zidova" izvršava napade na nekoliko Iračkih zatvora, između ostalih i na zloglasni Abu Ghraib.

U sinkroniziranim napadima kojima su prethodili bombaši samoubojice uz potporu baražne minobacačke vatre ISIS uspijeva osloboditi preko 500 zatvorenika iz  Abu Ghraiba. Osim popunjavanja svojih redova oslobođenim zatvorenicima, operacija ima i svoje vrstan propagandi aspekt, samim time što je Abu Ghraib udaljen od glavnog grada Bagdada tek desetak kilometara dovoljno govori samo za sebe. Elementi ISISa sve češće i u sve većem broju prelaze sirijsko-iračku granicu, infiltriraju se među sunitske prosvjednike kako bi isprovocirali reakciju Iračkih snaga po uzoru na prošle incidente.
Nije dugo trebalo da Irački predsjednik Maliki uvidjevši potencijalnu prijetnju pojavom crnih zastava ISISa među prosvjednicima, nasjeda na provokacije odnosno pogibije nekoliko Iračkih policajaca. Zadnjih dana 2013. naređuje nasilno gušenje prosvjeda što je kulminiralo otvorenim oružanim sukobom Iračke vojske i prosvjednika, pretežno pripadnika sunitskih plemena u gradu Ramadi. Do 4 siječnja 2014 ISIS uz potporu sunitskih plemena osvaja Ramadi i obližnji grad Faluđu, time ISIS potvrđuje svoju sve veću prisutnost unutar Iračkih granica.
                             

6. lipnja 2014 odvio se jedna od ključnijih događaja u ISISovoj Iračkoj kampanji, Al-Bagdadi naređuje napade na zatvore u Iračkom gradu Mosulu, po uzoru na već provjerenu taktiku. Napad su predvodili samoubojice u zarobljenim vozilima Iračke vojske napunjenim eksplozivom koji su za cilj imali infrastrukturu Iračke vojske i policije u Mosulu. Za njima su uslijedili borci ISISa na improviziranim civilnim terencima na kojima su instalirane od teških strojnica, pa do lakih protuzračnih brzopoteznih topova, vrlo učinkovito naoružanje pri "hit and run" taktici, što je bio prvobitni cilj. Unatoč precizno određenim ciljevima, uz potporu lokalnih sunitskih ekstremista, već nakon par sati razbijen je otpor Iračkih sigurnosnih snaga i zauzeta ključne točke u gradu.

Iračka vojska iako opremljena i obučavan od SADa se pokazala potpuno nesposobnom, redom sačinjena od iračkih šijta koji se prijavljuju samo s jednim motivom, a to je dobra plaća. Među Iračanima, Iračka vojska ima status šijtske milicije predsjednika Malikija, bez lokalne potpore dio je dezertirao, a dio se počeo povlačiti na obronke grada. Prilagodivši se novonastaloj situaciji ISIS u potpunosti zauzima Mosul do 10. lipnja, time ostvarivši svoj najveći pothvat. Na kraju je trebalo tek 800 boraca ISISa da zauzme drugi po veličini Irački grad sa 1.8 milijuna stanovnika, osim toga Iračke sigurnosne snage za sobom su ostavile ogromne količine američke vojne tehnike i naoružanja. ISIS od tada osim pješačkog naoružanja i improviziranih lako naoružanih pretežno civilnih vozila, u svome arsenalu posjeduje tenkove, topove, samohodnu artiljeriju, oklopne transportere i američke oklopne Humvee. Padom Mosula svjetska javnost, a posebno službeni Washington shvatili su razmjere opasnosti i sposobnost ISISa na terenu, iako su mjesecima prije stizala upozorenja iz Američkih obavještajnih krugova.

Ohrabreni zadnjim pothvatom i uz novu tehniku ISIS rapidno napreduje u dva smjera. U smjeru jugoistoka uz rijeku Tigris, zauzimajući gradove Kajarah, Al Shirkat, Havijah i Tikrit i u smjeru grada Arbila prema istoku. Putem zarobljavajući na stotine pripadnika iračke vojske i policije, koje potom masovno pogubljuju u svrhu propagande i zastrašivanja. Grad Arbil 88 kilometara istočno od Mosula, u iračkoj autonomnoj regiji Kurdistan, regionalno je središte niza velikih energetskih kompanija kao što su; Total, Shell, Chevron, Exxon, Gazprom te mnogih drugih. Prodorom ISISa u kolovozu 2014 na područje Kurdistana, te napredovanjem prema gradu Arbilu dolazi do direktne prijetnje američkim interesima što rezultira reakcijom američke administracije. 7. kolovoza u televizijskom obraćanju naciji predsjednik Barak Obama obznanjuje plan intervencije u obliku zračnih napada s ciljem zaštite američkih interesa, zaustavljanju pokolja i eksodusa manjinskih skupina, te zaustavljanju djelovanja samog ISISa.

Prvog dana svetog muslimanskog mjeseca Ramazana 29. lipnja 2014. na osvojenim područjima ISIS proglašava Kalifat. S vrhovnim vjerskim i političkim vođom svih muslimana na čelu tzv. Kalifom, za glavni grad odabiru Raku, grad na području Sirije. Kalifat je svojevrsna islamska država koja priznaje samo vjerska načela, te je ustrojena na striktnim šerijatskim zakonima. Od tog dana ISIS mijenja i svoje ime u "Islamska Država" skraćeno IS (Islamic state). Za kalifa je proglašen ISISov dosadašnji vođa Abu Bakr al-Bagdadi koji navodno vuče potomstvo od samog Proroka Muhameda što mu još više ide u korist s obzirom na to da je titula "kalif" definirana kao titula nasljednika Proroka Muhameda osim što u prijevodu s Arapskog znači "nasljednik". Proglašavanjem Kalifata dolazi do još jednog religijskog aspekta, muslimani koji prakticiraju Sufizam (fundamentalno tumačenje islama iz kojeg je potekao i Vehabizam) imaju vjersku obvezu odazvati se Kalifu odnosno Kalifatu.


"Islamska Država" se u mnogo čemu razlikuje od svih dosadašnjih terorističkih organizacija i mreža kao takvih, pa i od same ideološki srodne Al-Kaide. IS bi se više mogao definirati kao, genocidni odnosno fašistički pokret s elementima terorizma. Ciljevi su im megalomanski, ali vrlo jasni, obnova nekadašnjeg Kalifata, kraljevstva svih muslimana koji se protezao od današnje Španjolske, pa sve do centralne Azije.

Uz provedbu fundamentalnih načela islamske vehabijske ideologije pod striktnom šerijatskim pravom u toj tzv. državi odnosno Kalifatu, suprotno svim međunarodnim pravnim zakonima i običajima, te konvencijama.
Od 2013 kad je "Islamska Država" kao organizacija službeno nastala, a pogotovo nakon proglašenja Kalifata, zabilježen je velik priljev stranaca iz čak 80 država diljem svijeta.
Osim ideoloških istomišljenika, velik je priljev mladih žena i muškaraca sunita, pa čak i adolescenata, rođenih ili odgojenih ako ne već geografski onda društveno u zapadnjačkoj kulturi. Mladi muslimani iz sredina u kojima je idea multikulturalnosti u praksi podbacila, radikalnih stavova i puni frustracija s težnjom pripadanja nečemu s nekim višim ciljem, u "Islamskoj Državi" pronalaze utočiste i alternativu.

Lukavom propagandom obogaćenom prozapadnim elementima marketinga, korištenjem društvenih mreža i video klipova koji zrače atmosferom poput nekog hollywoodskog akcijskog blockbustera. Lako nasjedaju na romantičnu priču, borbe u ime Alaha, borbe u ime viših ciljeva u svijetu poremećenog sustava vrijednosti.

Dolaskom na područje Kalifata muškarci se podvrgavaju osnovnoj vojnoj obuci u trajanju od par tjedana, te po završetku dobivaju jurišnu pušku u većini slučaja neku od inačica "Kalašnjikova" s četiri spremnika (šaržera). Dok je za žene predviđeno udaja za borca, rađanje djece i briga o domaćinstvu. Borci "Islamske Države" mjesečno zarađuju od 400 do 1000 dolara ovisno o statusu i zaslugama, što je više od prosjeka plaća u svim zemljama u okruženju osim S. Arabije i Kuvajta 

Kao i u slučaju Muhameda bin Suada u 18 stoljeću, "Islamska Država" za glavnu strategiju ima izgon ili ubijanje nepodobe populacije odnosno ne muslimana i muslimana koji odbiju prijeći na sunitsko tumačenje Islama. Utjerivanjem straha među populacijom na osvojenom teritoriji i provedbom striktnih tumačenja šerijatskih zakona IS uspostavlja potpunu kontrolu. Gradovima Kalifata patrolira moralna policija tzv. "Hisbah" koja osim standardnih poslova provedbe reda i mira, što čine samo sa svojom prisutnošću, imaju i glavniji zadatak provedbu šerijatskog zakona.

Za one koji se ogluše o zakone, slijede nehumane kazne, ovisno o djelima i razmjerima najčešća kazna je šibanje, odstranjivanje udova, te jednako često smrtna kazna javnim smaknućem. Odrubljivanjem glave, kamenovanjem do smrti ili kao najgora varijanta razapinjanjem na javim mjestima kako bi se dao primjer drugima.
Kalifat "Islamske Države" ima sve osnovne elemente države pa tako i ekonomiju odnosno gospodarstvo. Koja je uz vođenje rata glavni faktor u opstanku "Kalifata" 


Ministarstvo financija SADa smatra "Islamsku Državu" kao najbolje financiranu terorističku organizaciju. IS ne zavisi direktno od financijskih transakcija preko svojih granica, već prihode ostvaruje kriminalom i donacijama. Što predstavlja velik problem pri ulasku u trag putu novca kojim se koristi "Islamska Država"
IS koristi posrednike diljem bliskog istoka kako bi prokrijumčarili novac unutar i izvan svog teritorija, u tu svrhu su uključeni krijumčari koji se time već bave desetljećima i poznaju tajne rute koje se prosljeđuju s generacije na generaciju. Isti krijumčari koji su krijumčarili Iračku naftu za Kuvajt, Iran i Tursku za vrijeme Sadama kad je Irak bio pod sankcijama zapada. Prema procjeni Kurdskih obavještajaca dnevna kvota novca koji uđe i izađe krijumčarenjem s područja Kalifata je oko 6 milijuna dolara.

U dvije godine "Islamska Država" je dobila preko 40 milijuna dolara direktnih donacija iz Saudijske Arabije, Katar i Kuvajta. Pod paravanom humanitarne pomoći, novac namjene "Islamskoj Državi" opran je putem neregistriranih humanitarnih udruga.
Po podacima do listopada 2014 Kuvajt je najveći donator malim neregistriranim humanitarnim udrugama koje pomoć šalju u Siriju. 200 milijuna dolara je poslano iz Kuvajta putem takvih udruga Sirijskoj opoziciji od početka građanskog rata 2011.
Osvajanjem Mosula i okolnih gradova u lipnju 2014. IS upada u 12 podružnica banaka, kao i u Iračku centralnu banku, te iz njih uz plijen banaka iz Tikrita otuđuje sve ukupno 1.5 milijarde dolara.  

Više od 4000 važnijih Iračkih arheoloških lokaliteta je na području pod kontrolom "Islamske Države" koja iskopava i prodaje na crnom tržištu artefakte koji datiraju od 9000 godina p.n.e, pa do 9 stoljeća n.e. To nisu samo predmeti Iračke kulturne baštine, već svjetska kulturna baština s obzirom na to da su to artefakti koji su pripadali prvim civilizacijama čovječanstva. Po nekim procjenama to je drugi najveći izvor financiranja Kalifata. Primjera radi u travnju 2014. artefakt koji pripada Babilonskoj civilizaciji, iz doba oko 600. godine p.n.e. prodan je na aukciji u New Yorku za 605.000 dolara.

20% prihoda "Islamske Države" je od otkupnina plaćenih za slobodu otetih taoca. Ministarstvo financija SADa procjenjuje da je IS od početka 2014 zaradila između 20 i 40 milijuna dolara samo od otkupnina.
Unatoč usvojenom mišljenu Steve Sotloff, Jim Foley, Alan Henning, te nedavno Peter Kassig koji su oteti i poslije pogubljeni, nisu ubijeni iz političkih, vjerskih ili propagandnih razloga, pa ni kao odmazda za zračne napade na Kalifat.

Ubijeni su jer nisu bili ispunjeni uvjeti postavljeni od strane IS za njihovim puštanjem, a jedini uvjet je bila otkupnina, čime su bile upoznate i obitelji pokojnih. Iako su uvjeti u nekim slučajevima mogli biti ispunjeni odnosno novac prikupljen i od samih obitelji, Američka odnosno Britanska vlada su to izrazito zabranile pod prijetnjom kaznenog gonjenja. Sve zbog politike ne pregovaranja s teroristima, a i kako bi time spriječile moguće daljnje slučajeve otmica sa svrhom iznude otkupnina, Američkih i Britanskih državljana.
Za razliku od njih, dvoje Španjolskih novinara također otetih od IS puštena su u ožujku, kao i četvero Francuskih novinara koji su pušteni u travnju. Iako obje vlade demantiraju bilo kakva nagađanja o pregovorima i plaćanju tražene otkupnine, Francuska je za svoja četvero novinara morala platiti 11 milijuna dolara, pa tako i Španjolska iako za ovaj slučaj svota novca uplaćena ISu nije poznata.
"Islamska Država" ne otima samo strance, ako je u mogućnosti iznuditi otkupninu otima i lokalno stanovništvo za koje traži od 500 do 200.000 dolara ovisno o materijalnom stanju taoca odnosno njihove obitelji. Osim profita, otmice IS imaju i svojevrstan populacijski aspekt, oteto je preko 10.000 žena i djevojki pretežno iz manjinskih etničkih skupina kao što su Jezidi, Kurdi i Turkmeni. Koje navodno mogu birati, preobratiti se na Islam i udat za borca IS u svrhu rađanja djece ili biti prodane kao seksualno roblje. Cijena za djevočice od 1-9 godina je 175 dolara, za 10-20 godina je 130 dolara, pa sve do žena od 40-50 godina za koje je predviđena cijena od 40 dolara.

 

Pljačkanjem arheoloških lokaliteta, otmicama i donacijama putem lažne humanitarne pomoći "Islamskoj Državi" omogućava priljev prihoda za na dnevnoj bazi, ali za voditi državu sa 8.5 milijuna stanovnika još ktome potpuno izoliranu i ratne operacije na više frontova nije dovoljno. Tu dolazi najprofitabilnija i najvažnija gospodarska grana, a i ujedno Ahilova peta "Islamske Države", nafta i njeni derivati.
 

Do sredine ljeta 2014. "Islamska Država" ima pod svojom kontrolom 350 naftnih bušotina, ali početkom zračnih napada 8. kolovoza 2014. ta brojka je pala na 300, što je dovoljan kapacitet za proizvodnju 80.000 barela nafte dnevno. Za usporedbu Irak ima sve ukupno kapacitet za proizvodnju i do 3 milijuna barela dnevno. U Siriji "Islamska Država" posjeduje 60% od sve ukupnog Sirijskog naftnog kapaciteta.
Unatoč tome za potrebe Kalifata i "hranjenje" ratne mašinerije potrebno bi bilo proizvoditi od 170.000 do 200.000 barela nafte dnevno. Dok je "Islamska Država" u mogućnosti proizvest samo petinu od sve ukupnog kapaciteta naftnih polja pod njenom kontrolom u Iraku i Siriji.

Manjkom adekvatnih naftovoda i znanja, cijela operacija se svodi na mobilne rafinerije i krijumčarenje sirove nafte cisternama u susjedne države.
Osim Kuvajta, Katar i Saudijske Arabije "Islamska Država" pomoću posrednika krijumčari sirovu naftu u Tursku, pa čak i u Kurdistan. Dokaz tome su nedavna uhićenja od strane Kurdske regionalne vlade, Kurdskih građana i pripadnika političkog te sigurnosnog establišmenta pod sumnjom da su sudjelovali u aktivnostima krijumčarenja nafte s područja Iraka okupiranih od "Islamske Države".
Krijumčarenjem odnosno prodajom nafte na crnom tržištu "Islamska Država" ostvaruje dnevni prihod od 2,5 milijuna dolara. Unatoč lošoj kvaliteti nafte, padom cijene barela na crnom tržištu, te učestalim zračnim napadima na naftna postrojenja i mobilne rafinerije. IHS (Information Handling Services) procjenjuje da bi "Islamska Država" mogla godišnje ostvariti i do 800 milijuna dolara prihoda samo od nafte.
 

Vođa "Islamske Države" odnosno Kalif Abu Bakr al-Bagdadi pretrpio je u međuvremenu zračni napad na svoj konvoj nedaleko grada Mosula. Nepoznato je njegovo zdravstveno stanje niti da li je uopće još živ, u svakom slučaju to ne bi bio pretjeran udarac za Kalifat, jer ima i više nego dovoljno kandidata za njegovog nasljednika, što samo potkrepljuje sljedeću tezu.
Od šačice ekstremno radikalnih islamista koji su se suprotstavili okupatoru, pa do najbogatije militantne organizacije na svijetu sa svojom kvazi državom u samo dvije godine. Naivno bi bilo smatrati da je al-Bagdadiju samo uz donacije i svojevrsne olakotne okolnosti pošlo za rukom ono čemu je težila svaka islamistička militantna skupina, ono što svaki militanti islamist može samo sanjati. Za tu razinu uspjeha "Islamske Države", pa i za ono što je iz nje nastalo osim dobre financijske pozadine odnosno potpore potrebna je i velika logistička, obavještajna te organizacijska potpora. Kao i kod novca put vodi do Saudijske Arabije, Kuvajta, a posebno Katra, na prvi pogled reklo bi se da se radi o bogatim muslimanima sklonim sufizmu i vehabizmu koji doniranje drže svojom moralnom i religijskom obvezom. Srž problema je puno dublji i složeniji, među širim krugovima kraljevskih obitelji navedenih država postoje interesne skupine i pojedinci s prošlošću financiranja i potpomaganja raznih radikalnih islamističkih elemenata diljem svijeta.Osim ideoloških posrijedi su politički interesi, ti simpatizeri "Islamske Države" , a velikom djelom i zaslužni za njeno postojanje dio su radikalnih političkih struja u zemljama Arapskog poluotoka. Dok s druge strane te iste države službeno podupiru ili su i sam sudionici borbe protiv "Islamske Države"
 

Izjavom al-Bagdadija, kako ne želi biti samo vođa regije već vođa cijele religije jasno se vide velike ambicije "Islamske Države" kao organizacije ne samo na regionalnoj, već i na globalnoj razini. U korist tome definitivno ide polaganje odanosti "Islamskoj Državi" od niza militantnih islamističkih skupina od Afričkog kontinenta, pa do dalekog istoka.

Uz znatan broj sljedbenika među muslimanima diljem svijeta koji doprinose propagandom putem društvenih mreža, regrutiranjem novih boraca te drugim oblicima pomoći čine "Islamsku Državu" globalnom organizacijom i prijetnjom. Tu tezu potkrepljuje pojačana aktivnost militantnih skupina i slučaja pojedinaca, pa se može reći da svjetskoj sigurnosti ponovno prijetnja broj jedan, globalni džihad.
 

Zračnim napadima na položaje "Islamske Države" zaustavljena je teritorijalna ekspanzija, ali nije zadan veći udarac ISovoj ratnoj mašineriji koja po raznim izvorima ima između 100.000 i 200.000 pripadnika. Potrebno je puno više od zračnih napada i pomoći Kurdskim borcima kako bi se stalo na kraj "Islamskoj Državi" i oslobodio teritorij koji je sad pod tzv. Kalifatom. Primarna zadaća tzv. "anti-ISIS" koalicije na čelu sa SADom je sprečavanje svih financijskih operacija, te ulazak u trag tajnim donacijama u svrhu destabilizacije Kalifata kao funkcionalne države. Što bi navodno trebalo izazvati sve veći revolt među stanovništvom i slabljenje potpore al- Bagdatiju, a dati značajnu prednost Iračkoj vojski i Kurdskim borcima odnosno trupama na terenu. Prema Ministarstvu financija SADa proces zaustavljanja financiranja Kalifata odnosno "Islamske Države" kao organizacije predviđen je unutar dvije godine.
 

Iako su temelji "Islamske Države" udareni za vrijeme njihove okupacije Iraka (2003-2011) ne može se smatrati SAD u potpunosti odgovornim unatoč generalno usvojenom mišljenju. "Islamska Država" je direktna posljedica Arapskog proljeća, odnosno jačanja radikalnih islamskih struja . Također svoj procvat i afirmaciju u današnjem obliku dostiže ne u Iraku od kud originalno potiče već tijekom sirijkog građanskog rata. Pa se tako može reći da je "Islamska Država" nastala na plodnom tlu među frakcijskih sukoba u sirijskom građanskom ratu uz čvrstu pozadinu interesnih skupina prvenstveno među bogatom i utjecajnom vehabijskom zajednicom iz država Arapskog poluotoka.  
"Islamska Država" je do sad oduzela preko 50.000 života, a brojka može biti i daleko veća s obzirom na to da svakodnevna pogubljenja i masakre ne uzimajući u obzir borbena djelovanja. Odgovorna je i za protjerivanje više od 1.8 milijuna ljudi s područja pod svojom kontrolom, osim već navedenog, posljedice po širu regiju bit će neizvjesne i dalekosežne.