Islamska Država

Islamska Država Iraka i Levanta odnosno ISIL, ISIS ili jednostavno samo "Islamska Država" prijetnje je svjetskoj sigurnosti još u neviđenom obliku, a posebno miru na vječno turbulentnom bliskom istoku. Džihadistička ekstremno radikalna organizacija ustrojena na ideologiji vehabizma, u svom prvobitnom obliku korijene vuče iz vremena sektaškog nasilja tijekom američke okupacije Iraka (2003–2011).

Invazijom savezničke koalicije predvođenom SADom na Irak u ožujku 2003. koja je rezultirala svrgavanjem 24 godina duge diktature Sadama Huseina. Tijekom kojih je svojom totalitarnom vladavinom uspijevao održati mir između šijita i sunita, dviju većinskih islamskih religijskih grupa u Iraku. 

Šijti i suniti su dva ogranaka Islama, oba s razlikama u tumačenju Islama, zbog čega su skloni netrpeljivosti i čestim izljevima nasilja posebno u područjima u kojima obje imaju poveći broj svojih pripadnika, kao što su Irak i Sirija.
Stoljetnom netrpeljivosti među plemenima na području Iraka, koja je temeljena na šijitsko-sunitskim nesuglasicama i ne izravnanim računima iz prošlosti, pokrenulo je val među sektaškog nasilja koje je poprimilo oblike građanskog rata. Ono što su očito američke obavještajne strukture previdjele.

 

Već nakon prvih mjeseci okupacije, na sceni se pojavljuju sunitske i šijtske militantne skupine odnosno milicije. Najistaknutija među njima je sunitska ekstremno radikalna organizacija "Jama'at al-Tawhid wal-Jihad" (zajednica ujedinjenih džihadista) koju predvodi Jordanac Abu Musab al-Zarkavi.
Osim što pružaju otpor koalicijskim snagama, kao ekstremno radikali pripadnici sunita napadaju umjereniju šijtsku zajednicu. Pa su tako odgovorni za niz terorističkih napada auto bombama, bombaša samoubojica i zasjedama. Nakon što su u javnost procurile slike zlostavljanja iračkih zatvorenika od strane američkih vojnika u zatvoru Abu Ghraib. Za odmazdu otimaju strane radnike koji svoje živote završavaju pred kamerom dok im se odrubljuje glava, time dolazeći u prvi plan svjetske javnosti. 

2004 Al- Zarkavi se sa svojom skupinom zaklinje na odanost Osami bin Ladenu i Al-Kaidi time čineći Al-Kaidin ogranak u Iraku. Uz al-Zarkavijevu grupu u Iraku djeluje još par manjih militantnih sunitskih grupa s istim svjetonazorskim pogledima, 2006 se udružuju pod imenom "Vijeće Mudžahedina" što kasnije postaje "Islamska Država Irak". Al- Zarkavi pred svoju smrt u američkom zračnom napadu gubi potporu Al-Kaide prvenstveno zbog ubijanja muslimana u ovom slučaju Iračkih šijta te općenito prebrutalnih metoda čak i za Al-Kaidu. Al-Zarkivijeva ideologija kao i kasnije fundamentalna ideologija "Islamske Države" temeljena je vehabizmu koji datira iz 18 stoljeća.


Vehabijski pokret je svoje ime dobio po Muhamedu ibn Abd al-Vehabiju (1703.-1792.) islamskom filozofu iz 18st. koji je zagovarao fundamentalno tumačenje Islama. Al-Vehabijevo radikalno tumačenje Islama se

vrlo jednostavno može vidjeti iz citata u kojem stoji:
 
"Oni koji ne dijele naše viđenje trebaju biti ubijeni, njihove žene i kćeri zlostavljene, a njihova imovina zaplijenjena".  

Al-Vehab je također popularizirao ideju mučeništva u ime džihada, po kojoj mučeničkom smrti pojedinac ima izravan put u raj.
Takvi ekstremno radikalni stavovi su koštali Al-Vehabija izgona iz rodnog grada, nakon kojeg utočište pronalazi pod zaštitom Muhameda bin Suada i njegovog plemena. Bin Suadi u Al-Vehabijevom propovijedanju vidi sredstvo ka ostvarivanju moći, prvo pokorava okolna sela, te pljačka i masakrira na stotine pod izlikom "u ime Boga" odnosno džihada. Stanovnici osvojenih područja mogu birati preobrazbu na Vehabijevo učenje Islama ili smrt. Do kraja 1790, Bin Saudi pod kontrolom ima većinu teritorija na Arapskom poluotoku, te osovina emirat koji je temeljen na Vehabijskom učenju Islama i ustrojen po šerijatskim zakonima. Ono što je danas poznato kao Saudijska Arabija, u kojoj danas obitava 22% vehabija, iako u manjini čine vladajuću klasu. Bin Saudijeva strategija kao i danas "Islamske Države" temeljila se na utjerivanju straha, progonu i ubijanju ne muslimanskog stanovništva te muslimana koji odbiju preči na vehabizam. 


Arapskim proljećem 2010. odnosno nizom ustanaka u Tunisu, Libiji, Egiptu, Jemenu, i

ostalim arapskim zemljama u nešto manjem obliku, dolazi do promjena 
režima. Osim težnje građana ka demokratskim promjenama ti ustanci nisu bili ništa više od političke borbe za vlast oporbenih struja, u pojedinim državama često sklonim radikalnim vjerskim stavovima odnosno džihadu. Ni Sirija nije bila iznimka, pa tako u proljeće 2011. započinje Sirijski ustanak s ciljem svrgavanja dinastije Asad koja vlada Sirijom više od 40 godina. Za razliku od drugih država zahvaćenih "Arapskim proljeće" Sirija demografski više nalikuje Iraku odnosno većinom je klasno podijeljena na šijte i sunite. Šijti iako u manjini (13%) u Siriji čine vladajuću klasu na čelu sa Bašarom al-Asadom. Također na svim važnijim državnim položajima su pripadnici umjerene šijtske zajednice kojoj se može prepisati velika razina sekularnosti sirijskog društva. Asadovim oružanim gušenjem ustanka cijela situacija u Siriji do sredine 2011 poprima razmjere građanskog rata. Na jednoj strani je tzv. "Slobodna Sirijska Armija" pretežno sačinjena od odbjeglih časnika i pripadnika Sirijske vojske te običnih građana većinom pripadnika sunitske zajednice, a na drugoj strani Sirijska vojska još uvijek lojalna Asadovom režimu. Priljevom stranih boraca u zemlju, te ne slaganjem oko pogleda na uređenje države nakon eventualne pobjede nad Asadom na opozicijskoj strani dolazi do formiranja većeg broja zasebnih frakcijskih grupa. Najistaknutija od njih je zasigurno sunitska ekstremno radikalna grupa "Al-Nusra Fron" sastavljena od mudžahedina iz Libanona, Jordana, Saudijske Arabije, Afganistana, Čečenije pod vodstvom lokalnih islamskih ekstremista u direktnoj vezi s Al-Kaidom. Za cilj ima svrgavanje Asada i stvaranje islamske države unutar granica Sirije pod striktnim šerijatskim zakonima. Od UNa okarakterizirani kao teroristička organizacija zbog niza masakara nad sirijskim etničkim i vjerskim manijskim skupinama.
                   

                                       

Krajem 2011. iako su obavještajno previdjeli sektašku i društvenu klimu, te situaciju unutar Iraka, koja je dosegla razmjere građanskog rata tijekom njihove okupacije. Iako su otvorili Pandorinu kutiju odnosno bolje reći dirnuli u osinjak, Irak napuštaju i zadnje američke trupe.

Kao je i obećao predsjednik SADa Barak Obama time i ostvarivši svoj politički cilj, završavanja Iračkog rata. Vlast je prepuštena proameričkom predsjedniku Nouri al-Malikiju i novoj Iračkoj vojsci, te snagama sigurnosti, opremljenoj i obučavanoj od strane SADa, ali upitnom sposobnošću. Maliki je odgovoran za ponovnu eskalaciju među sektaškog nasilja, kao šijt u strahu od sunitskog ustanka organizira šijtske milicije koje služe kao vodovi smrti, te pod okriljem noći likvidiraju potencijalne suparnike i navodne

sunitske ekstremiste. U većim sunitskim gradovima kao što su Faluđa, Ramadi, Tikrit i

Mosul održavaju se protuvladini  prosvjedi, dok u isto vrijeme šijti organiziraju skupove potpore Malikiju. Sve napetijom situacijom i bez koalicijskih snaga na putu, postalo je idealno vrijeme za ponovno buđenje već pomalo zaboravljene džihadističke skupine "Islamska Država Irak" sada pod vodstvom islamskog teologa, pjesnika i sunitskog fundamentalista Abu Bakr al-Bagdadija. Iako znatno oslabljena i skrivena u bespućima zapadne iračke pustinje preuzima odgovornost za napade na šijtske džamije, te za niz bombaških napada u kojim je osim iračkih sigurnosnih snaga živote izgubilo i nekoliko stotina civila.

Uvidjevši strateški potencijal u ratom zahvaćenoj susjednoj Siriji gdje ne samo da se vode borbe između opozicijskih snaga i snaga odanih Asadu, već i među frakcijski sukobi na strani opozicije. Al-Bagdadi šalje svoje operativce koji organiziraju ćelije diljem Sirije te djeluju rame uz rame s Al-Kaidi podređenoj grupi Al-Nustra Frontom. U ožujku 2013. Al-Bagdadi izdaje proglas u kojem najavljuje ujedinjene "Islamske Države Irak" i "Al-Nusra Front" u jedinstvenu grupu pod nazivom "Islamska Država Iraka i Levantea" odnosno "Islamska Država Iraka i Sirije". Unatoč ne slaganju u vrhu Al-Kaide i vodstvu "Al-Nustra Fronta" 80% boraca polaže odanost Al-Bagdadtiju.


Tijekom 2013. ISIS nije najveća militantna skupina u Siriji, ali je najefikasnija. Zapovjednici na terenu su redom okorjeli veterani ratova s koalicijskim snagama što u Iraku, što u Afganistanu, neki i svojevremeno pripadnici elitne Republičke Garde u doba Sadama. Iskusni u svim segmentima gerilskog ratovanja, s vrlo dobrim znanjem vojne doktrine što se pokazalo uspješnim na terenu, brutalnih i nemilosrdnih metoda koje utječu na psihu i moral suparnika. Financijsku i materijalnu pomoć prvenstveno dobivaju iz Saudijske Arabije, Katara i Kuvajta namijenjena Sirijskoj opoziciji, koja slučajno ili namjerno pada u njihove ruke. Također velike količine vojne opreme i naoružanja ISIS je dobio iz Libije. Pomoć NATO članica tijekom Libijske Revolucije 2011. koja je namijenjena svrgavanju Gadafija, preko Turske završava u Siriji odnosno u rukama ISISa proces koji je u zapadnim obavještajnim strukturama nazvan kao"Štakorska Linija".

 Zbog svega navedenog ISIS strelovito napreduje, pod njihovu kontrolu pada naselje za naseljem, pa i veći gradovi Sirije, čiji stanovnici mogu birati od polaganja odanosti ISISu ili smrti. U svega desetak mjeseci ISIS od nekolicine ekstremista postaje najbogatija i najorganiziranija militantna skupina u Sirijskom građanskom ratu

Za to vrijeme u Iraku i dalje svakodnevno u gradovima s većinskom sunitskom populacijom i dalje bijesne prosvjedi. Sve češće eskaliraju nasiljem koje rezultira upotrebom vatrenog oružja od strane Iračkih snaga sigurnosti, što završava sa smrtnim posljedicama za nekolicinu prosvjednika uz desetke ranjenih.
ISIS iskorištava situaciju, pa 21. srpnja 2013. u tzv. operaciji "Probijanja zidova" izvršava napade na nekoliko Iračkih zatvora, između ostalih i na zloglasni Abu Ghraib.

U sinkroniziranim napadima kojima su prethodili bombaši samoubojice uz potporu baražne minobacačke vatre ISIS uspijeva osloboditi preko 500 zatvorenika iz  Abu Ghraiba. Osim popunjavanja svojih redova oslobođenim zatvorenicima, operacija ima i svoje vrstan propagandi aspekt, samim time što je Abu Ghraib udaljen od glavnog grada Bagdada tek desetak kilometara dovoljno govori samo za sebe. Elementi ISISa sve češće i u sve većem broju prelaze sirijsko-iračku granicu, infiltriraju se među sunitske prosvjednike kako bi isprovocirali reakciju Iračkih snaga po uzoru na prošle incidente.
Nije dugo trebalo da Irački predsjednik Maliki uvidjevši potencijalnu prijetnju pojavom crnih zastava ISISa među prosvjednicima, nasjeda na provokacije odnosno pogibije nekoliko Iračkih policajaca. Zadnjih dana 2013. naređuje nasilno gušenje prosvjeda što je kulminiralo otvorenim oružanim sukobom Iračke vojske i prosvjednika, pretežno pripadnika sunitskih plemena u gradu Ramadi. Do 4 siječnja 2014 ISIS uz potporu sunitskih plemena osvaja Ramadi i obližnji grad Faluđu, time ISIS potvrđuje svoju sve veću prisutnost unutar Iračkih granica.
                             

6. lipnja 2014 odvio se jedna od ključnijih događaja u ISISovoj Iračkoj kampanji, Al-Bagdadi naređuje napade na zatvore u Iračkom gradu Mosulu, po uzoru na već provjerenu taktiku. Napad su predvodili samoubojice u zarobljenim vozilima Iračke vojske napunjenim eksplozivom koji su za cilj imali infrastrukturu Iračke vojske i policije u Mosulu. Za njima su uslijedili borci ISISa na improviziranim civilnim terencima na kojima su instalirane od teških strojnica, pa do lakih protuzračnih brzopoteznih topova, vrlo učinkovito naoružanje pri "hit and run" taktici, što je bio prvobitni cilj. Unatoč precizno određenim ciljevima, uz potporu lokalnih sunitskih ekstremista, već nakon par sati razbijen je otpor Iračkih sigurnosnih snaga i zauzeta ključne točke u gradu.

Iračka vojska iako opremljena i obučavan od SADa se pokazala potpuno nesposobnom, redom sačinjena od iračkih šijta koji se prijavljuju samo s jednim motivom, a to je dobra plaća. Među Iračanima, Iračka vojska ima status šijtske milicije predsjednika Malikija, bez lokalne potpore dio je dezertirao, a dio se počeo povlačiti na obronke grada. Prilagodivši se novonastaloj situaciji ISIS u potpunosti zauzima Mosul do 10. lipnja, time ostvarivši svoj najveći pothvat. Na kraju je trebalo tek 800 boraca ISISa da zauzme drugi po veličini Irački grad sa 1.8 milijuna stanovnika, osim toga Iračke sigurnosne snage za sobom su ostavile ogromne količine američke vojne tehnike i naoružanja. ISIS od tada osim pješačkog naoružanja i improviziranih lako naoružanih pretežno civilnih vozila, u svome arsenalu posjeduje tenkove, topove, samohodnu artiljeriju, oklopne transportere i američke oklopne Humvee. Padom Mosula svjetska javnost, a posebno službeni Washington shvatili su razmjere opasnosti i sposobnost ISISa na terenu, iako su mjesecima prije stizala upozorenja iz Američkih obavještajnih krugova.

Ohrabreni zadnjim pothvatom i uz novu tehniku ISIS rapidno napreduje u dva smjera. U smjeru jugoistoka uz rijeku Tigris, zauzimajući gradove Kajarah, Al Shirkat, Havijah i Tikrit i u smjeru grada Arbila prema istoku. Putem zarobljavajući na stotine pripadnika iračke vojske i policije, koje potom masovno pogubljuju u svrhu propagande i zastrašivanja. Grad Arbil 88 kilometara istočno od Mosula, u iračkoj autonomnoj regiji Kurdistan, regionalno je središte niza velikih energetskih kompanija kao što su; Total, Shell, Chevron, Exxon, Gazprom te mnogih drugih. Prodorom ISISa u kolovozu 2014 na područje Kurdistana, te napredovanjem prema gradu Arbilu dolazi do direktne prijetnje američkim interesima što rezultira reakcijom američke administracije. 7. kolovoza u televizijskom obraćanju naciji predsjednik Barak Obama obznanjuje plan intervencije u obliku zračnih napada s ciljem zaštite američkih interesa, zaustavljanju pokolja i eksodusa manjinskih skupina, te zaustavljanju djelovanja samog ISISa.

Prvog dana svetog muslimanskog mjeseca Ramazana 29. lipnja 2014. na osvojenim područjima ISIS proglašava Kalifat. S vrhovnim vjerskim i političkim vođom svih muslimana na čelu tzv. Kalifom, za glavni grad odabiru Raku, grad na području Sirije. Kalifat je svojevrsna islamska država koja priznaje samo vjerska načela, te je ustrojena na striktnim šerijatskim zakonima. Od tog dana ISIS mijenja i svoje ime u "Islamska Država" skraćeno IS (Islamic state). Za kalifa je proglašen ISISov dosadašnji vođa Abu Bakr al-Bagdadi koji navodno vuče potomstvo od samog Proroka Muhameda što mu još više ide u korist s obzirom na to da je titula "kalif" definirana kao titula nasljednika Proroka Muhameda osim što u prijevodu s Arapskog znači "nasljednik". Proglašavanjem Kalifata dolazi do još jednog religijskog aspekta, muslimani koji prakticiraju Sufizam (fundamentalno tumačenje islama iz kojeg je potekao i Vehabizam) imaju vjersku obvezu odazvati se Kalifu odnosno Kalifatu.


"Islamska Država" se u mnogo čemu razlikuje od svih dosadašnjih terorističkih organizacija i mreža kao takvih, pa i od same ideološki srodne Al-Kaide. IS bi se više mogao definirati kao, genocidni odnosno fašistički pokret s elementima terorizma. Ciljevi su im megalomanski, ali vrlo jasni, obnova nekadašnjeg Kalifata, kraljevstva svih muslimana koji se protezao od današnje Španjolske, pa sve do centralne Azije.

Uz provedbu fundamentalnih načela islamske vehabijske ideologije pod striktnom šerijatskim pravom u toj tzv. državi odnosno Kalifatu, suprotno svim međunarodnim pravnim zakonima i običajima, te konvencijama.
Od 2013 kad je "Islamska Država" kao organizacija službeno nastala, a pogotovo nakon proglašenja Kalifata, zabilježen je velik priljev stranaca iz čak 80 država diljem svijeta.
Osim ideoloških istomišljenika, velik je priljev mladih žena i muškaraca sunita, pa čak i adolescenata, rođenih ili odgojenih ako ne već geografski onda društveno u zapadnjačkoj kulturi. Mladi muslimani iz sredina u kojima je idea multikulturalnosti u praksi podbacila, radikalnih stavova i puni frustracija s težnjom pripadanja nečemu s nekim višim ciljem, u "Islamskoj Državi" pronalaze utočiste i alternativu.

Lukavom propagandom obogaćenom prozapadnim elementima marketinga, korištenjem društvenih mreža i video klipova koji zrače atmosferom poput nekog hollywoodskog akcijskog blockbustera. Lako nasjedaju na romantičnu priču, borbe u ime Alaha, borbe u ime viših ciljeva u svijetu poremećenog sustava vrijednosti.

Dolaskom na područje Kalifata muškarci se podvrgavaju osnovnoj vojnoj obuci u trajanju od par tjedana, te po završetku dobivaju jurišnu pušku u većini slučaja neku od inačica "Kalašnjikova" s četiri spremnika (šaržera). Dok je za žene predviđeno udaja za borca, rađanje djece i briga o domaćinstvu. Borci "Islamske Države" mjesečno zarađuju od 400 do 1000 dolara ovisno o statusu i zaslugama, što je više od prosjeka plaća u svim zemljama u okruženju osim S. Arabije i Kuvajta 

Kao i u slučaju Muhameda bin Suada u 18 stoljeću, "Islamska Država" za glavnu strategiju ima izgon ili ubijanje nepodobe populacije odnosno ne muslimana i muslimana koji odbiju prijeći na sunitsko tumačenje Islama. Utjerivanjem straha među populacijom na osvojenom teritoriji i provedbom striktnih tumačenja šerijatskih zakona IS uspostavlja potpunu kontrolu. Gradovima Kalifata patrolira moralna policija tzv. "Hisbah" koja osim standardnih poslova provedbe reda i mira, što čine samo sa svojom prisutnošću, imaju i glavniji zadatak provedbu šerijatskog zakona.

Za one koji se ogluše o zakone, slijede nehumane kazne, ovisno o djelima i razmjerima najčešća kazna je šibanje, odstranjivanje udova, te jednako često smrtna kazna javnim smaknućem. Odrubljivanjem glave, kamenovanjem do smrti ili kao najgora varijanta razapinjanjem na javim mjestima kako bi se dao primjer drugima.
Kalifat "Islamske Države" ima sve osnovne elemente države pa tako i ekonomiju odnosno gospodarstvo. Koja je uz vođenje rata glavni faktor u opstanku "Kalifata" 


Ministarstvo financija SADa smatra "Islamsku Državu" kao najbolje financiranu terorističku organizaciju. IS ne zavisi direktno od financijskih transakcija preko svojih granica, već prihode ostvaruje kriminalom i donacijama. Što predstavlja velik problem pri ulasku u trag putu novca kojim se koristi "Islamska Država"
IS koristi posrednike diljem bliskog istoka kako bi prokrijumčarili novac unutar i izvan svog teritorija, u tu svrhu su uključeni krijumčari koji se time već bave desetljećima i poznaju tajne rute koje se prosljeđuju s generacije na generaciju. Isti krijumčari koji su krijumčarili Iračku naftu za Kuvajt, Iran i Tursku za vrijeme Sadama kad je Irak bio pod sankcijama zapada. Prema procjeni Kurdskih obavještajaca dnevna kvota novca koji uđe i izađe krijumčarenjem s područja Kalifata je oko 6 milijuna dolara.

U dvije godine "Islamska Država" je dobila preko 40 milijuna dolara direktnih donacija iz Saudijske Arabije, Katar i Kuvajta. Pod paravanom humanitarne pomoći, novac namjene "Islamskoj Državi" opran je putem neregistriranih humanitarnih udruga.
Po podacima do listopada 2014 Kuvajt je najveći donator malim neregistriranim humanitarnim udrugama koje pomoć šalju u Siriju. 200 milijuna dolara je poslano iz Kuvajta putem takvih udruga Sirijskoj opoziciji od početka građanskog rata 2011.
Osvajanjem Mosula i okolnih gradova u lipnju 2014. IS upada u 12 podružnica banaka, kao i u Iračku centralnu banku, te iz njih uz plijen banaka iz Tikrita otuđuje sve ukupno 1.5 milijarde dolara.  

Više od 4000 važnijih Iračkih arheoloških lokaliteta je na području pod kontrolom "Islamske Države" koja iskopava i prodaje na crnom tržištu artefakte koji datiraju od 9000 godina p.n.e, pa do 9 stoljeća n.e. To nisu samo predmeti Iračke kulturne baštine, već svjetska kulturna baština s obzirom na to da su to artefakti koji su pripadali prvim civilizacijama čovječanstva. Po nekim procjenama to je drugi najveći izvor financiranja Kalifata. Primjera radi u travnju 2014. artefakt koji pripada Babilonskoj civilizaciji, iz doba oko 600. godine p.n.e. prodan je na aukciji u New Yorku za 605.000 dolara.

20% prihoda "Islamske Države" je od otkupnina plaćenih za slobodu otetih taoca. Ministarstvo financija SADa procjenjuje da je IS od početka 2014 zaradila između 20 i 40 milijuna dolara samo od otkupnina.
Unatoč usvojenom mišljenu Steve Sotloff, Jim Foley, Alan Henning, te nedavno Peter Kassig koji su oteti i poslije pogubljeni, nisu ubijeni iz političkih, vjerskih ili propagandnih razloga, pa ni kao odmazda za zračne napade na Kalifat.

Ubijeni su jer nisu bili ispunjeni uvjeti postavljeni od strane IS za njihovim puštanjem, a jedini uvjet je bila otkupnina, čime su bile upoznate i obitelji pokojnih. Iako su uvjeti u nekim slučajevima mogli biti ispunjeni odnosno novac prikupljen i od samih obitelji, Američka odnosno Britanska vlada su to izrazito zabranile pod prijetnjom kaznenog gonjenja. Sve zbog politike ne pregovaranja s teroristima, a i kako bi time spriječile moguće daljnje slučajeve otmica sa svrhom iznude otkupnina, Američkih i Britanskih državljana.
Za razliku od njih, dvoje Španjolskih novinara također otetih od IS puštena su u ožujku, kao i četvero Francuskih novinara koji su pušteni u travnju. Iako obje vlade demantiraju bilo kakva nagađanja o pregovorima i plaćanju tražene otkupnine, Francuska je za svoja četvero novinara morala platiti 11 milijuna dolara, pa tako i Španjolska iako za ovaj slučaj svota novca uplaćena ISu nije poznata.
"Islamska Država" ne otima samo strance, ako je u mogućnosti iznuditi otkupninu otima i lokalno stanovništvo za koje traži od 500 do 200.000 dolara ovisno o materijalnom stanju taoca odnosno njihove obitelji. Osim profita, otmice IS imaju i svojevrstan populacijski aspekt, oteto je preko 10.000 žena i djevojki pretežno iz manjinskih etničkih skupina kao što su Jezidi, Kurdi i Turkmeni. Koje navodno mogu birati, preobratiti se na Islam i udat za borca IS u svrhu rađanja djece ili biti prodane kao seksualno roblje. Cijena za djevočice od 1-9 godina je 175 dolara, za 10-20 godina je 130 dolara, pa sve do žena od 40-50 godina za koje je predviđena cijena od 40 dolara.

 

Pljačkanjem arheoloških lokaliteta, otmicama i donacijama putem lažne humanitarne pomoći "Islamskoj Državi" omogućava priljev prihoda za na dnevnoj bazi, ali za voditi državu sa 8.5 milijuna stanovnika još ktome potpuno izoliranu i ratne operacije na više frontova nije dovoljno. Tu dolazi najprofitabilnija i najvažnija gospodarska grana, a i ujedno Ahilova peta "Islamske Države", nafta i njeni derivati.
 

Do sredine ljeta 2014. "Islamska Država" ima pod svojom kontrolom 350 naftnih bušotina, ali početkom zračnih napada 8. kolovoza 2014. ta brojka je pala na 300, što je dovoljan kapacitet za proizvodnju 80.000 barela nafte dnevno. Za usporedbu Irak ima sve ukupno kapacitet za proizvodnju i do 3 milijuna barela dnevno. U Siriji "Islamska Država" posjeduje 60% od sve ukupnog Sirijskog naftnog kapaciteta.
Unatoč tome za potrebe Kalifata i "hranjenje" ratne mašinerije potrebno bi bilo proizvoditi od 170.000 do 200.000 barela nafte dnevno. Dok je "Islamska Država" u mogućnosti proizvest samo petinu od sve ukupnog kapaciteta naftnih polja pod njenom kontrolom u Iraku i Siriji.

Manjkom adekvatnih naftovoda i znanja, cijela operacija se svodi na mobilne rafinerije i krijumčarenje sirove nafte cisternama u susjedne države.
Osim Kuvajta, Katar i Saudijske Arabije "Islamska Država" pomoću posrednika krijumčari sirovu naftu u Tursku, pa čak i u Kurdistan. Dokaz tome su nedavna uhićenja od strane Kurdske regionalne vlade, Kurdskih građana i pripadnika političkog te sigurnosnog establišmenta pod sumnjom da su sudjelovali u aktivnostima krijumčarenja nafte s područja Iraka okupiranih od "Islamske Države".
Krijumčarenjem odnosno prodajom nafte na crnom tržištu "Islamska Država" ostvaruje dnevni prihod od 2,5 milijuna dolara. Unatoč lošoj kvaliteti nafte, padom cijene barela na crnom tržištu, te učestalim zračnim napadima na naftna postrojenja i mobilne rafinerije. IHS (Information Handling Services) procjenjuje da bi "Islamska Država" mogla godišnje ostvariti i do 800 milijuna dolara prihoda samo od nafte.
 

Vođa "Islamske Države" odnosno Kalif Abu Bakr al-Bagdadi pretrpio je u međuvremenu zračni napad na svoj konvoj nedaleko grada Mosula. Nepoznato je njegovo zdravstveno stanje niti da li je uopće još živ, u svakom slučaju to ne bi bio pretjeran udarac za Kalifat, jer ima i više nego dovoljno kandidata za njegovog nasljednika, što samo potkrepljuje sljedeću tezu.
Od šačice ekstremno radikalnih islamista koji su se suprotstavili okupatoru, pa do najbogatije militantne organizacije na svijetu sa svojom kvazi državom u samo dvije godine. Naivno bi bilo smatrati da je al-Bagdadiju samo uz donacije i svojevrsne olakotne okolnosti pošlo za rukom ono čemu je težila svaka islamistička militantna skupina, ono što svaki militanti islamist može samo sanjati. Za tu razinu uspjeha "Islamske Države", pa i za ono što je iz nje nastalo osim dobre financijske pozadine odnosno potpore potrebna je i velika logistička, obavještajna te organizacijska potpora. Kao i kod novca put vodi do Saudijske Arabije, Kuvajta, a posebno Katra, na prvi pogled reklo bi se da se radi o bogatim muslimanima sklonim sufizmu i vehabizmu koji doniranje drže svojom moralnom i religijskom obvezom. Srž problema je puno dublji i složeniji, među širim krugovima kraljevskih obitelji navedenih država postoje interesne skupine i pojedinci s prošlošću financiranja i potpomaganja raznih radikalnih islamističkih elemenata diljem svijeta.Osim ideoloških posrijedi su politički interesi, ti simpatizeri "Islamske Države" , a velikom djelom i zaslužni za njeno postojanje dio su radikalnih političkih struja u zemljama Arapskog poluotoka. Dok s druge strane te iste države službeno podupiru ili su i sam sudionici borbe protiv "Islamske Države"
 

Izjavom al-Bagdadija, kako ne želi biti samo vođa regije već vođa cijele religije jasno se vide velike ambicije "Islamske Države" kao organizacije ne samo na regionalnoj, već i na globalnoj razini. U korist tome definitivno ide polaganje odanosti "Islamskoj Državi" od niza militantnih islamističkih skupina od Afričkog kontinenta, pa do dalekog istoka.

Uz znatan broj sljedbenika među muslimanima diljem svijeta koji doprinose propagandom putem društvenih mreža, regrutiranjem novih boraca te drugim oblicima pomoći čine "Islamsku Državu" globalnom organizacijom i prijetnjom. Tu tezu potkrepljuje pojačana aktivnost militantnih skupina i slučaja pojedinaca, pa se može reći da svjetskoj sigurnosti ponovno prijetnja broj jedan, globalni džihad.
 

Zračnim napadima na položaje "Islamske Države" zaustavljena je teritorijalna ekspanzija, ali nije zadan veći udarac ISovoj ratnoj mašineriji koja po raznim izvorima ima između 100.000 i 200.000 pripadnika. Potrebno je puno više od zračnih napada i pomoći Kurdskim borcima kako bi se stalo na kraj "Islamskoj Državi" i oslobodio teritorij koji je sad pod tzv. Kalifatom. Primarna zadaća tzv. "anti-ISIS" koalicije na čelu sa SADom je sprečavanje svih financijskih operacija, te ulazak u trag tajnim donacijama u svrhu destabilizacije Kalifata kao funkcionalne države. Što bi navodno trebalo izazvati sve veći revolt među stanovništvom i slabljenje potpore al- Bagdatiju, a dati značajnu prednost Iračkoj vojski i Kurdskim borcima odnosno trupama na terenu. Prema Ministarstvu financija SADa proces zaustavljanja financiranja Kalifata odnosno "Islamske Države" kao organizacije predviđen je unutar dvije godine.
 

Iako su temelji "Islamske Države" udareni za vrijeme njihove okupacije Iraka (2003-2011) ne može se smatrati SAD u potpunosti odgovornim unatoč generalno usvojenom mišljenju. "Islamska Država" je direktna posljedica Arapskog proljeća, odnosno jačanja radikalnih islamskih struja . Također svoj procvat i afirmaciju u današnjem obliku dostiže ne u Iraku od kud originalno potiče već tijekom sirijkog građanskog rata. Pa se tako može reći da je "Islamska Država" nastala na plodnom tlu među frakcijskih sukoba u sirijskom građanskom ratu uz čvrstu pozadinu interesnih skupina prvenstveno među bogatom i utjecajnom vehabijskom zajednicom iz država Arapskog poluotoka.  
"Islamska Država" je do sad oduzela preko 50.000 života, a brojka može biti i daleko veća s obzirom na to da svakodnevna pogubljenja i masakre ne uzimajući u obzir borbena djelovanja. Odgovorna je i za protjerivanje više od 1.8 milijuna ljudi s područja pod svojom kontrolom, osim već navedenog, posljedice po širu regiju bit će neizvjesne i dalekosežne.

Vladimir Putin

Poput nekog filmskog junaka Putin leti supersoničnim borbenim avionom, plovi u nuklearnoj podmornici, spašava ugrožene životinjske vrste, svira klavir u dobrotvorne svrhe, roni, jaše, igra hokej, te još mnogo toga. U 15 godina svoje vladavine nad Rusijom, površinom najvećoj državi na kugli zemaljskoj, povratio joj je nekadašnji status svjetske vojne, političke i ekonomske velesile. Najmoćniji čovjek svijeta po Forbesovoj listi. Spasitelj kako mu u Rusiji tepaju. Tko i što je zapravo taj čovjek koji među Rusima ima status Boga? Tko je Vladimir Vladimirovič Putin?

Rođen 7. lipnja 1952. u Lenjingradu današnjem Sankt Peterburgu. U radničkoj obitelji majke Marije tvorničke radnice i oca Vladimira. Putinov djed kao osobni kuhar Lenjina i Staljina bio je pripadnik NKVDa prethodnice KGBa. Putinov otac je također bio pripadnik NKVDa, početkom Drugog svjetskog rata i invazijom Njemačke na Rusiju, Vladimir Putin stariji poslan je u svoju prvu misiju, kao agent saboter s ciljem djelovanja iza neprijateljskih linija. Nakon padobranskog skoka na područje današnje Estonije, antisovjetski nastrojeni mještani zarobljuju ju ga i predaju Nijemcima. Navodno uspijeva pobjeći uz teže ranjavanje. Nakon rata Putinov otac radi kao zaštitar u tvornici, a kasnije kao predstavnik sindikata. Bio je na glasu kao Casanova i razarač ikona (u pravoslavnom kršćanstvu umjesto kipova su slike odnosno ikone). Zagriženi komunist i izrazito hladan čovjek , koji gotovo nikad ne iskazuje osjećaje, niti roditeljsku ljubav prema sinu, štoviše sam Putin navodi kasnije u svojoj biografiji kako ga je često znao tuči remenom.

Živjeli su u sobi od 25 kvadratnih metara u komunalnom stanu koji su dijelili s još dvije manje obitelji. Vladimir Putin dijete je ulice, najviše vremena provodi uz ostale vršnjake iz bloka na ulici dok im roditelji rade. Buntovničke naravi i sklon nestašluku. Za razliku od velike većine djece u tadašnjim socijalističkim državama Putin je tek dosta kasnije primljen u Pionire zbog svog razularenog ponašanja. Nedavno pronađen školski dnevnik iz njegovih osnovnoškolskih dana pokazuju da je Putin bio dovoljan do dobar učenik, uz opaske učitelja o njegovom ponašanju. Tako se može vidjeti da gađa spužvom za ploču ostale učenike, priča pod nastavom, ne piše domaće zadaće, uvijek kasni, ulazi u fizičke sukobe sa starijim učenicima, pa čak do jednog slučaja sukoba s profesorom tjelesnog odgoja. Tu se pomno uklapa Putinova dugogodišnja ljubav prema dalekoistočnoj borilačkoj vještini Judu u kojem danas nosi crni pojas. Kao što je i sam izjavio, krenuo je na Judo kako bi bio ravnopravan ako ne i jači od svojih vršnjaka pogotovo onih fizički superiornijih od njega pošto je bio niži i mršaviji stasom.

U srednjoj školi Putin se susreće s uzbudljivim, tajanstvenim i "romantičnim" svijetom zavjera, špijunaže i tajnih agenata. Kroz romane i filmove o ruskom super špijunu, lažnog imena Otto von Stierliz. Koji se u vrijeme Drugog svjetskog rata infiltrira u sam svrh Njemačke obavještajne službe u Berlinu. Ekvivalent Jamesa Bonda u zapadnjačkoj kulturi samo bez pretjerane akcije, raznih naprava i puno realnije. Putin je toliko očaran tom tematikom da još kao srednjoškolac odlazi u Lenjingradsku središnjicu KGBa. U uredu za konzultacije izjavljuje "Želim raditi za vas" no na to dobiva odgovor, da ne primaju nikog već sami odabiru potencijalne kandidate. Također mu savjetuju da studira pravo i jezike, što Putin i posluša, pa 1970. godine upisuje pravni fakultet na sveučilištu u Sankt Peterburgu. Krajem studija prima misteriozan poziv neznanca, što se ispostavlja da je toliko željeni poziv u tajnu službu. Kako glasi službena verzija iz Putinove biografije. Prvo je par godina radio u Lenjingradskoj KGB centrali u odjelu kontrašpijunaže, a potom 1984. godine nastavlja obučavanje na institutu "Krasnoznamennyi" (Crvena zastava) u predgrađu Moskve tvornici špijuna KGBa za inozeman djelovanja i operacije. Drug "Platov" kako je glasilo Putinovo kodno ime za vrijeme obučavanja, morao je nečim zadiviti svoje nadređene, s obzirom na to da se bez poznanstva u vrhu KGBa gotovo nemoguće upast na institut. Jedan od instruktora svjedoči kako su psiholozi na institutu zaključili da je Putinu lice uvijek ukočeno, te ne može pokazati osjećaje. Trebalo je neko vrijeme da ga se nauči smijati što je prijeko potrebno za agenta u inozemnoj službi.
  

San svakog obavještajca je inozemna služba, pa tako i za mladog i nadobudnog časnika KGBa Vladimira Putina. 1985 godine dodijeljena mu je inozemna dužnost u Njemačkoj. Ništa čudno s obzirom na Putinovo tečno poznavanje Goetheovog jezika, ali ne u Zapadnu Njemačku kao što bi bilo za pretpostaviti, niti istočni Berlin kao prvoj liniji hladnoratovskog špijunskog sraza.Već u Istočno Njemački grad Dresden u Demokratskoj Republici Njemačkoj. Dresden je dosadno i neizazovno mjesto za nadobudnog KGBovca kao što je Putin, ali unatoč tome velika razlika u standardu života u usporedbi na Sovjetski Savez. S trudnom ženom i malim djetetom useljava se u komotni stan zgrade u vlasništvu Istočno Njemačke sigurnosno obavještajne službe poznatije kao "STASI" . Godinu dana kasnije rađa mu se i drugo dijete također djevojčica. Pod krinkom prevoditelja Putinovo djelovanje svodilo se na stol i beskrajno pisanje izvještaja, vrbovanje doušnika, prikupljanje informacija o političkim protivnicima i lokalnim dužnosnicima. Za vrijeme svoje službe u Dresdenu skupio je zavidan broj veza koje će se kasnije pokazati privatno vrlo korisnim.

 

Reformama Mihaila Gorbačova, popuštanju u vanjskoj politici SSSRa u odnosu na države Istočnog bloka, kao rezultat pada Berlinski zid, željezna zavjesa između istoka i zapada. Na njenoj istočnoj strani dolazi do turbulentnih razdoblja za sve Sovjetske dužnosnike stacionirane diljem Istočne Njemačke.
Narednih dana odvila se situacija koja Putina pogađa u srž njegovih uvjerenja i naznaka o kraju SSSRa, i prije njegovog službenog kraja dvije godine kanije.
6. prosinca 1989. razjarena masa demonstranata počela se skupljati pred rezidencijom KGBa u Dresdenu, zahtijevaju otvaranje arhiva i uvid u tajne dokumente. "Nitko ni prstom nije mrdnuo da bi nas obranio", prisjeća se Putin. Masa je neobuzdana i sve agresivnija, a djelatnici slute na najgore. Putin zove telefonom obližnju sovjetsku vojarnu, te moli za pomoć. Javlja se zapovjednik i odgovara kako bi se najprije trebalo konzultirati Moskvu, kao da se ništa ne događa, pita Putin. Moskva šuti, odgovara zapovjednik. Ispred masa se sprema svakog trenutka prodrijeti u zgradu, a Putina je njegova država ostavila na cjedilu. Baš ta država kojoj je Putin odano služio. Kasnije se ipak skupila vojska i otjerala demonstrante.
Putin u svojoj biografiji navodi, kako su ga teško pogodile riječi "Moskva šuti" koje su se tako duboko urezale. Osjećao se ostavljenim i izdanim od vlastite domovine.
Vraćen je u Sovjetski Savez, te premješten je u aktivnu rezervu tek s činom potpukovnika.

 

Povratkom u rodni Sankt Peterburg Putin je zatečen perestrojkom. Reformama koje provodi Predsjednik SSSRa Mihail Gorbačov, a odnose se na podizanju slobode govora, slobodi medija i kritičkog razmišljanja, te nizu ekonomskih reformi usmjerenih ka ostvarivanju slobodnog tržišta.
Gospodarstvo i ekonomija je u padu, pa su sve češće oskudice osnovnih namjernica koje su i prije bile u ograničenim obično nedovoljnim količinama. Novčana valuta krahira, inflacija je svakim danom sve veća, a plaće se ne isplaćuju mjesecima. Ovim nedaćama ni Vladimir Putin nije imun iako još aktivni djelatnik KGBa, dobiva mjesto zamjenika rektora na Sveučilištu St. Peterburg. Tijekom tih dana događa se jedan od najključnijih trenutaka Putinove karijere.
Susreće svog profesora iz studentskih dana Anatolija Sobčaka koji je također predavao Dimitriju Medvedevu. Sobček je dio nove političke struje reformista blizak Borisu Jelcinu, a trenutno obnaša dužnost predsjednika parlamenta. Ubrzo postaje gradonačelnik Sankt Peterburga, te poziva Putina kao savjetnika znajući da ima dobre veze u sigurnosnim aparatima.Iako djeluje naivno i kao puka slučajnost, posrijedi je smišljena i provjerena zakulisna metoda KGBa. Predviđajući na temelju političke i gospodarske situacije u zemlji moguće obrate.KGB postavlja svoje ljude blizu političkih potencijala u novim političkim strujama. Vjerodostojnije se čini da je susret Putina i Sobčaka pomno insceniran.

U kolovozu 1991. dio sovjetskih dužnosnika, zagriženih komunista ne slažući se s novim reformama pokušava pučem odnosno državnim udarom svrgnuti Gorbačova i zaustaviti reforme. Poduprijeti KGBom čiji je i sam vrh dio pučista. Gorbačova uhićuju i stavljaju ga pod kućni pritvor, tijekom cijelog tog meteža u prvi plan dolazi Boris Jelcin koji zaustavlja puč. Od tog trenutka Putin izlazi iz KGBa i zauzima stranu reformista. Kasnije će se pokazati kao samo još jedan od niza smjelih poteza Vladimira Putina. Do kraja 1991. i službeno Sovjetski Savez prestaje postojati s njim komunizam kao gospodarska politika odlazi u povijest, reforme se nastavljaju, počinje proces privatizacije. U Sankt Peterburgu za privatizaciju zadužen je, sada već kao drugi čovjek grada Vladimir Putin,. Osim navedenog zadužen je i za inozemne gospodarske kontakte, tu očigledno dolazi do izražaja veze koje je skupio službom u Dresdenu.
Prva inozemna banka koja ulazi u Rusiju i to baš u St. Peterburg je ni više, ni manje nego Dresden banka. Putin izdaje i izvozne licence za naftu i zemni plin, u poznatom projektu opskrbe Sankt Peterburga hranom, pod imenom "nafta za hranu" samo što u dosta slučaja hrana nije nikad stigla, a profit od izvoza još uvijek državnih resursa završava u nečijem džepu. Čak je državni parlament "Duma" istraživao navodne nepravilnosti oko izdavanja licenci, ali optužbe su odbačene. Izdavao je Putin i dozvole strancima o posvajanju djece iz sirotišta, ne zna se točan broj izdanih dozvola, ali Putinovi kritičari navode da je tu Putin primio znatnu količinu mita.

Na funkciji dogradonačelnika Sankt Peterburga ostaje sve do lipnja 1996. kad Sobček gubi na lokalnim izborima. Iako mu novi gradonačelnik nudi posao u kabinetu, Putin pokazuje odanost svom zaštitniku i mentoru, te uz Anatolija Sobčaka napušta gradsku upravu.
Mjesec dana kasnije u Ruskoj Federaciji na red su došli prvi demokratski izbori za predsjednika države. Uz pomoć oligarha, skupine najbogatijih Rusa, popularno prozvani "semja" što u doslovno prijevodu znači "obitelj"pobjeđuje Boris Jelcin. Osiguravajući sebi drugi mandat, a oligarsima vlast. To nisu "self-made man" koji su stekli bogatstvo zahvaljujući napornim i predanim radom, već privatizacijskom pljačkom i korupcijom početkom devedesetih.Nekad nositelje sovjetskog gospodarstva kupovali bi po smiješnim cijenama isisavali što se da, pa potom proglašavali bankrot.

Jedan Putinov prijatelj i bivši kolega iz KGBa poziva Putina u Moskvu, u kabinet Borisa Jelcina. Za početak na mjesto zamjenika voditelja uprave za nekretnine u Kremlju.
Putinov uspon u Kremlju je strelovit, pa tako u roku od godine dana, od zamjenika "domara"
dolazi na sam vrh ureda za kontrolu u Kremlju. U to vrijeme Jelcin imenuje svoju kći Tatjanu Djačenko osobnom savjetnicom koja u biti uz "obitelj" iz Kremlja vlada Rusijom. Vladimir Putin je radišan, predan i odan "vojnik" kako i priliči KGBovcu ne postavlja pitanja, već djeluje, ali ovoga puta ne za domovinu, već za Jelcina odnosno Tatjanu Djačenko i "obitelj".
U međuvremenu brani doktorat s temom "strateško planiranje", na fakultetu tehnologije i rudarstva u Sankt Peterburgu pod mentorom i samim rektorom navedenog fakulteta Vladimirom Litvinenkom, Putinovim prijateljem i voditeljem njegove predizborne kampanje 2000.-2004. Kasnije je otkriveno da je posrijedi bio plagijat. Navodno stari KGBov prijevod rada jednog američkog profesora. Ništa strašno s obzirom na to da je to samo još jedan u nizu skandala o plagiranim radovima među visokom dužnosnicima diljem Rusije tih godina, važnija je sposobnost i odanost koja je istaknuta kod Putina. Što je pokazao krajem 1997. kada je spasio svog profesora, mentora i prijatelja Anatolija Sobčaka kojem je prijetilo uhićenje povodom optužbi za malverzacije tijekom privatizacije. Putin osobno izvlači Sobčaka iz bolnice i vozi ga na aerodrom, gdje granični policajci nakon diskretnog razgovora s Putinom puštaju Sobčeka na privatni avion koji ga je odvezao u sigurno inozemstvo, u Pariz. Tim činom Putin se istaknuo kod "obitelji" kao netko na koga se može računat. Samo sedam mjeseci kasnije Putin je imenovan novim direktorom Ruske sigurnosno obavještajne službe FSB, nasljednice KGBa kao prvi civil na toj poziciji u povijesti službe.
 

Krajem devedesetih u Rusiji dolazi do turbulentnih razdoblja. 1998. velikim državnim dugom, devalvacijom Rublje Ruske nacionalne valute, inflacija je visokih 84% , sve završava državnim bankrotom. Ni u Kremlju nije ništa manje dramatično. Do dolaska Putina, FSB već duže vrijeme skuplja dokazne materijale koje prosljeđuje državnom odvjetništvu koji terete Jelcina i najviše kremaljske krugove između ostalog da su pronevjerili milijarde državnog novca kojeg su oprali u banci u New Yorku. Dolaskom Putina na čelo službe dotok materijala u državno odvjetništvo prestaje. Glavni državni odvjetnik Juriji Skuratov unatoč tome ima i više nego dovoljno materijala, uz to u tajnom je kontaktu sa Švicarskim službama i državnim odvjetništvom pošto je navodni novac pohranjen po računima u Švicarskoj. Kremaljski špijuni presreću razgovor Skuratova s njegovim Švicarskim kolegama, te doznaju da je pitanje dana do pokretanja istrage. Znajući o neposrednoj opasnost po Jelcina i Kremaljsku obitelj Tatjana Djačenko kći Borisa Jelcina osobno povjerava misiju zaustavljanja Skuratova Putinu. Putin lako pronalazi prikladno sredstvo u FSBovoj arhivi. U veljači 1999. diskretno u četiri oka Putin se nalazi za Jurijem Skuratovom, pokazuje mu video snimku na kojem se može vidjeti kako Skuratov leži gol u krevetu s dvije prostitutke vidno pijan u raznim seksualnim aktima. Putin upozorava Skuratova neka prestane istragu ili će u suprotnom cijela Rusija vidjeti spornu snimku na televiziji. Autentičnost snimke je neupitna, sam Skuratov je kasnije u više navrata potvrdio autentičnost s obrazloženjem kako je uz puno vodke i neke nepoznate supstance lukavo nasamaren. Sve to je bilo previše za državnog odvjetnika, te odmah nakon susreta s Putinom pretrpljuje srčani udar, ali nije posustao.
17.ožujka 1999. unatoč zdravstvenim problemima želi ostati u službi, izjavio je pred federalnim savjetom. Još iste večeri na nacionalnoj televiziji milijuni Rusa su mogli vidjeti kompromitirajući snimak s državnim odvjetnikom u glavnoj ulozi, uz komentar kako Skuratov uživa u raskalašenim zabavama s elitnim prostitutkama pod pokroviteljstvom mafije. Paradoksalno, jer elitna prostitucija je na platnoj listi FSBa kao odličan izvor informacija i za potrebe crne propagande kao što je bilo u ovom slučaju. Duma izglasavanjem odbacuje optužbe državnog odvjetnika koje terete Jelcina, a Jelcin par dana nakon smjenjuje Skuratova s mjesta Glavnog državnog odvjetnika.
Početkom kolovoza 1999. Boris Jelcin smjenjuje već 2. premjera u toj godini. Sve nagovještava da je vrijeme "dvocijevke s Urala" (kako je glasio nadimak iz Jelcinovih mladih dana, jer je mogao staviti dvije boce votke u usta i tako piti) pri kraju. Javna je tajna da iza samog Jelcina stoji njegova kćer Tatjana, ali sad je već nemoguća misija skrivati teško zdravstveno i mentalno zdravlje kroničnog alkoholičara Borisa Jelcina. Sve češćim javnim ispadima više djeluje poput nekog izgubljenog djedice koji pati od senilnosti nego političara i predsjednika jedne države. Postaje predmetom sprdnje u Ruskoj javnosti, pa mu daju nadimak "dedushka" (djedica) . Krajnje je vrijeme da oni koji u sjeni vladaju Rusijom, da "obitelj" izabere novog nasljednika, predsjednika, novu marionetu. Prirodno odabir pada na višestruko dokazanog Vladimira Putina. Iako se sam Jelcin protivio tome, za svog novog premijera i 3. u samo godinu dana imenuje čovjeka iz sjene, do tad nepoznatog javnosti Vladimira Putina.
 

Nakon točno 3 godine mira u Ruskoj Republici Čečeniji tenzije postepeno rastu. Situacija eskalira u jesen 1999. nizom navodnih bombaških na stambene zgrade u većim Ruskim gradovima navodno od strane Čečenskih separatista. Zašto navodne?! Zbog niza kontradiktornosti koje su uslijedile nakon tih napada i moguća umiješanost samog FSBa vidljivom iz Rjazanjskog slučaja. U Ruskom gradu Rjazanju spriječen je jedan takav napad, a dva dana poslije službene vlasti izdaju priopćenje kako se radilo o " protu terorističkoj" vježbi (?!). U večer 22. rujna 1999. jedan stanar pred svojom zgradom vračajući se doma uočava automobil marke Lada iz kojeg izlaze dvoje muškaraca i jedna žena. Iz prtljažnika Lade vade vreće koje nose u podrum zgrade. Svjedok potom primjećuje na registracijskoj tablici zalijepljen papir s brojem "62" , oznaka za Rjazanj, a ispod od svijetla reflektira "77" oznaka za Moskvu.Istog trena zove policiju, a u međuvremenu Lada odlazi. Djelatnici policije ustvrđuju kako je u vrećama ista tvar koja je pronađena među ruševinama srušenih zgrada u Moskvi. Dan kasnije premijer Rusije Vladimir Putin hvali budnost građana i u istu večer naređuje zračne napade na Čečeniju. Istraga u Rjazanjsku prestaje onog trena kada trag vodi do osoba iz Lade za koje se ispostavlja da su djelatnici FSBa. FSBova središnjica u Moskvi zabranjuje uhićenje sigurnosnim organima u Rjazanju s objašnjenjem kako se radilo o vježbi budnosti građana.Postavlja se pitanje ako se uistinu radilo o "vježbi" zašto su korištene tvari koje su pronađene na lokacijama navodnih terorističkih napada, u kojima je živote izgubilo 300 ljudi.Tijekom tih dana javnosti se prvi put pojavljuje kao premijer Vladimir Putin, obećava odmazdu za odgovorne, izjavljuje da neće biti milosti, da će ih se sve pronaći. Sve što ruski građani još uvijek u strahu i pod dojmom žele čuti. Putinov nastup je čvrst i odlučan, ne pokazuje osjećaje već samo ustrajnost, a time dobiva i prve simpatije javnosti.
1. listopada 1999 Ruska vojska prelazi Čečensku granicu i time počinje Drugi Čečenski rat.
Na "Dan Čekista" (ČEKA prethodnica NKVDa, odnosno KGBa, danas FSBa.) nešto slično kao "Dan bezbednosti" u Jugoslaviji. Na održavanju komemoracije povodom tog dana, Vladimir Putin izlazi pred vijeće FSBa. "Dopustite mi da vas obavijestim, da su djelatnici FSBa koje ste prerušene poslali u vladu, uspješno obavili svoju zadaću" izjavljuje na sve opće oduševljenje prisutnih. Samo desetak dana kasnije, zadnjeg dana 1999. godine Boris Jelcin u televizijskom obraćanju građanima povodom Nove godine. Podnosi ostavku s mjesta predsjednika Ruske Federacije uz suze u očima. Prema ustavu do sljedećih predsjedničkih izbora tu dužnost obavljat će dosadašnji premijer Vladimir Putin.
 

Ni par sati nakon emitiranja Jelcinove ostavke i nakon što je preuzeo "atomski kovčeg" na staru godinu dok se politička i društvena elita sprema na još jedan glamurozni doček Nove godine u Moskovskom teatru Boljšoj. Novi predsjednik Vladimir Putin sa suprugom Ljudmilom odlazi na čečensko bojište kako bi Novu godinu dočekao s vojnicima. Taj simbolični i nadasve veliki P.R. potez nagovještava svojevrstan početak Putinove političke kampanje za predsjedniče izbore koji se održavaju u ožujku 2000. "Obitelj" ništa ne prepušta slučaju, još za vrijeme Jelcina osnivaju stranku "Jedinstvo" koja će kasnije postati stranka "Jedinstvena Rusija" pred izbore za Dumu sa svrhom davanja potpore Putinu kao predsjedničkom kandidatu. Ankete javnog mnijenja pokazuju da samo 13% Rusa želi nastavak reformi i demokratske institucije, 71% želi čvrstog vođu, a 16% želi snažnu državu. Putin kao da nije u kampanji, nema ga na plakatima, nema ga u televizijskim reklamama, nema ga u sučeljavanjima, ali je zato sve prisutan na vijestima, leti borbenim avionom, posjećuje rodilišta i tvornice. U medijima koji su većinom u vlasništvu "obitelji" nema status kandidata već ga se prezentira kao vođu, a izbore samo kao demokratski čin legitimne potvrde. Putin pobjeđuje na svojim prvim izborima, u prvom krugu sa 52,9% glasova. Prijavljeno je niz nepravilnosti, a najveća je u razlika u broju biračkog tijela koji se od parlamentarnih izbora četiri mjeseca prije pa do predsjedničkih povećao za čitavi milijun.
Nakon svečane inauguracije Putin se napokon može posvetiti svojoj misiji, vratiti naciju na razinu nekadašnje moći, stvoriti strateške resurse nafte i plina, obnoviti vojsku, a ponajviše povratiti osjećaj nacionalnog ponosa i identiteta. Zaustavlja reforme započete od svojih prethodnika, oko 6000 bivših KGBovaca ulazu u državni aparat, a oni najbliži Putinu na čelne pozicije u državi, kao što su Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstva pod čiji resor spadaju svi glavni Ruski resursi. Putin smatra KGBov sistem idealnim, sistem potpune kontrole. Sve ono sto su pučisti pokušali 1991. kad je Putin navodno izašao iz KGBa, Putin sad ostvaruje, još i gore. Kao svojevrsni nacionalist, igra na kartu kolektivne prošlosti kako bi reaktivirao nacionalni ponos među građanima Ruske Federacije. Tako do kraje iste godine vrača Sovjetsku himnu s izmijenjenim riječima. Od Putinove stranke čiji je vođa iako nije služeno član "Jedinstvo" i još od dvije manje nastaje stranka "Jedinstvena Rusija" te pokret mladih "Hodajmo Zajedno". Na prvu obljetnicu Putinovog mandata pokret "Hodajmo Zajedno" okuplja 10.000 mladih na Crvenom trgu u iskazivanju potpore Putinovoj politici. 2005. pokret je preimenovan u

      

 "Slovenija Samit 2001" Prvi vanjskopolitički sastanak Putina s Američkim predsjednikom George W. Bushem mlađim na "Brdu pri Kranju". Nakon dvosatnog razgovora u četiri oka, oba predsjednika izlaze pred novinare. Prvo pitanje i danas već kultno u vanjskoj politici upućeno je Bushu: "Je li to čovjek kojem Amerikanci mogu vjerovati?".
Na to je Bush u svom stilu odgovorio: "Pogledao sam čovjeka u oči. Uvidio sam da je vrlo iskren i pouzdan. Imali smo vrlo dobar dijalog. Bio sam u mogućnosti dobili osjećaj njegove duše, čovjek je duboko predan svojoj zemlji i interesima najboljih za svoju zemlju". Malo tko je znao da je Putin tijekom razgovora u četiri oka, znajući Bush izrazito religiozan ispričao priču o navodnom požaru u obiteljskoj vikendici, gdje je sve izgorjelo osim križa koji mu je navodno majka poklonila. Što je očito ostavilo jak dojam na Busha. Još jedan vjerodostojan primjer pokušaja manipulacije od strane Putina, nekog stranog državnika odvio se 2007.
Pri posjetu kancelarke Njemačke Angele Merkel Putinu u njegovoj ljetnoj rezidenciji u crnomorskom gradu Soči. Merkel koja ima kinofobiju (strah od psa) zbog traume koju je doživjela kao dijete. Tijekom susreta Putin je pustio svog psa Koni veliku ženku crnog labradora, koja se motala oko njih. Prisutni novinari su svjedočili izrazitoj nelagodi i ukočenosti kod Njemačke kancelarke. Putinova očita taktika da izbaci iz takta i dekoncentrira Merkel pokazala se uspješnom.

 11. rujna 2001. na dan koji je nepovratno promijenio svijet, Vladimir Putin je bio prvi državnik koji je kontaktirao Busha i izrazio iskreno suosjećanje. Prvi put od kraja Drugog svjetskog rata da su odnosi Rusije i Amerike na tolikoj prijateljskoj razini, pa čak svojevrsnom savezništvu. Što je uslijedilo nizom gospodarskih ugovora između te dvije nacije, ali "ljubav" Moskve i Washingtona nije dugo potrajala. 2003. postaje jasno da Američki naftovod prema zapadnoj Europi zaobilazi Rusiju. A izrazito zahladnjenje odnosa slijedi otvaranjem pitanja oko istočnoeuropskog balističkog štita i sve većim američkim prisustvom u bivšim sovjetskim republikama što za Rusiju predstavlja dovođenje NATO pakta na njezine granice.
 

Vladimir Putin u svojoj predizbornoj kampanji 2000. najavljuje kako će "oligarsi" kao društvena klasa prestati postojati. Tri mjeseca od pobjede na izborima Putin poziva najmoćnije oligarhe za okrugli stol na svojevrsno gospodarsko vijeće popraćeno televizijskim kamerama.Indirektno im daje do znanja kako se neće dirati u razdoblje privatizacije iz devedesetih, ako one ne budu dirali u politiku i plaćali porez. Sastanak s oligarsima označuje konačni kraj vladavine "Kremaljske obitelji" koja je podržavala Borisa Jelcina, i zaslužna za streloviti uspon Vladimira Putina.
Za kontrolu i potpunu vlast potrebni su mediji, pa ni kod Putina to nije iznimka. Prvi na udaru našao se vlasnik najveće Ruske televizijske kuće "NTV", Vladimir Gusinski. Teretilo ga se za pronevjeru 10 milijuna dolara. Nakon par dana u pritvoru Gusinski potpisuje prepuštanje NTVa koncernu Gazprom koji je u većinskom vlasništvu Kremlja. Tek tada uz jamčevinu izlazi iz pritvora, te emigrira u Španjolsku. Donošenjem ustavnih promjena koje između ostalog daje predsjedniku ovlast raspuštanja pokrajinski guvernera odnosno sve većoj kontroli vlasti. Putin ima sve više kritičara, među donedavnim saveznicima, najistaknutiji među njima je zasigurno Boris Berezovski, mozak "obitelji", čovjek zaslužan za Jelcinov, a i Putinov politički uspon. Na televiziji OTP čiji je vlasnik u svim političkim emisijama Putin je glavna meta kritike. Posebno za vrijeme havarije nuklearne podmornice "Kursk" koja je na morsko dno povela 118 života mornara. Putinu se prebacivalo za nedostatak reakcije i djelovanja. Nakon Putinove izjave za "Le Figaro" , da neće više tolerirati kritike oligarha, što je bio jasan znak Berezovskom koji je već preživio jedan atentat. Prodaje udio u OTP televizije Romanu Abramoviču, te emigrira u Veliku Britaniju gdje dobiva politički azil 2003.
 

Američkom vojnom intervencijom u Iraku 2003. na svjetskom tržištu nafte i zemnog plina cijene su u porastu. Što je voda na mlin Rusiji, 3. izvozniku nafte u svijetu 2003 i Ruskom gospodarstvu većinski baziranom na izvoz energenata. Najveći postotak Ruskih naftnih rezervi je u privatnom vlasništvu naftne kompanije "Yukos", 4. kompanije u svijetu po naftnim rezervama u većinskom vlasništvu najbogatijeg Rusa i drugog čovjeka "obitelji" Mikhaila Khodorkovskog. Dizanjem poreza na izvoz energenata na 40% najviše pogađa kompaniju Yukos. Na jednom od sastanaka Putina s oligarsima, Khodorkovski prvo iznosi istraživanje o lošem društvenom stanju među mladima u Rusiji, po kojem su podložniji za nepotizam i korupciju. A potom proziva neke Ruske kompanije za korupciju i ne transparentnost, čelnici kompanija koji su vrlo bliski Putinu, pa time i direktan napad na Putina. Khodorkovski je dirao di nije smio, u državu. Putin oštro odgovara neka se prvo pobrine za svoju kompaniju jer postoje naznake o nepravilnostima. Ubrzo Khodorkovski doznaje iz izvora bliskih državnom odvjetništvu da se spremaju istražne radnje protiv njega i njegovih suradnika u Yukosu. Umjesto da emigrira Khodorkovski pokreče svojevrsnu političku kampanju, putujući po cijeloj Rusiji, skupljajući potporu i Putinove protivnike za predstojeće predsjedničke izbore 2004. Nakon što su Ruski sigurnosni organi dobili informaciju o skorom ulasku i preuzimanju Yukosa od američke naftne kompanije "EXXON". U roku od par sati 25. listopada 2003. Mikhail Khodorkovski je uhićen u svom privatnom mlažnjaku tik prije poletanja, na zračnoj pisti aerodroma u Novosibirsku pod optužbom za prevaru i utaju poreza. To je već treći oligarh iz samog vrha "obitelji" kojeg je Putin maknuo s puta. Po tome bi se moglo reći da je ispunio obećanje o prestanku postojanja oligarha kao društvene klase. Ali nije, već je zamijenio nepodobne i neposlušne s onima sebi podobnim. Stvorio je svoj krug oligarha sačinjenih od bivših KGBovaca i liberala s početka devedesetih iz St. Peterburga. Za razliku od "Kremaljske obitelji" koja je bila iznad Jelcina, Putinovi oligarsi su u službi Putinu. Tijekom prvog mandata Putin je ispunio svoju osobnu misiju. Izdignuo je Rusiju iz pepela devedesetih, vratio joj je status svjetskog ekonomskog, političkog i vojnog aktera. Obnovio i povratio prestiž vojsci, te posebno ratnoj mornarici. Vojsci je dao još veći autoritet, po podacima iz 2002. pred kraj SSSRa 4,8% vojnih lica bilo je među najvišim dužnosnicima, a 2002 čak 58,3% od svih dužnosnika su činila aktivna vojna lica.Na predsjedničkim izborima 2004. Vladimir Putin ponovno je izabran za predsjednika Ruske Federacije sa 71.9% glasova.
 

2006. Još jedan udar na ljudska prava u Rusiji. Početkom godine u udarnom termini na nacionalnoj televiziji, u središnjoj informativnoj emisiji. Vijest dana je FSBov pronalazak sumnjivog objekta nalik kamenu koji u sebi sadržava elektronske komponente uz snimku s lokacije navodnog "kamena" iz jednog Moskovskog parka. Na snimci se vidi kako jedna osoba postavlja kamen, te druga podiže. Nakon obrade FSBa kamen odnosno napravu u njemu deklarira kao specijalni odašiljač putem kojeg se može primati i odašiljati informacije na posebno prilagođene dlanovnike, tablete i tome slično, a osobe s video snimke kao agente Britanskih obavještajnih službi čiji je "kamen" djelo. Vladimir Putin iskorištava taj slučaj u političke svrhe i povezuje ga s navodnim tajnim inozemnim financiranjem pro-demokratskih grupa i organizacija koje za cilj imaju borbe za ljudska prava u Rusiji. Tim povodom Putin najavljuje snažnija protuobavještajna djelovanja i poseban zakon kojim se zabranjuje inozemno financiranje nevladinih udruga. Kao rezultat mnoge organizacije su primorane zatvaranju. Udruge i organizacije koje su bile najglasniji kritičari Putinove politike, koje su ukazivale na ratne zločine tijekom prvog i drugog Čečenskog rata i razinu korupcije u Ruskom društvu koja seže do samog vrha Kremlja. U potpunoj kontroli medija od strane države, malo je onih koji se usude uputiti kritiku prama Kremlju, objaviti vijest o zločinima Ruske vojske u Čečeniji ili o vezama FSBa s organiziranim kriminalom. Ako se pak odvaže oduzima im se licenca ili ih se dovedi do bankrota, a novinari, pa i aktivisti, politički protivnici i disidenti često bivaju ubijeni pod nerazriješenim okolnostima. Od Putinovog stupanja na mjesto predsjednika Rusije preko 50 aktivista, disidenata, a ponajviše novinara je palo kao žrtve nerazriješenih ubojstava. Najpoznatiji, a i najkontroverzniji slučajevi su ubojstvo novinarke Ane Politkovskaje odnosno trovanje sa smrtnim posljedicama bivšeg agenta FSBa Aleksandra Litvinenka u listopadu i prosincu 2006. Veza i motiv kod oboje, osim što su bili jedni od najvećih Putinovih protivnika, je taj što su očito su previše znali.
                                                                                                  

  Interes i želja Putina za kontrolom prelaze granice Ruske Federacije. Izjavom kako je raspad Sovjetskog Saveza najveća tragedija u povijesti Rusije podupire sumnju u političko upletanje u države koje su nekad činile SSSR. Jedan od ključnih faktora Putinove unutarnje politike kao i kod njegovog prethodnika je očuvanje cjelokupne federacije. Najbolje primjer je Čečenija republika u sastavu Ruske Federacije. Raspadom SSSRa proglašava neovisnost, s obzirom na to da nije imala status republike u SSSR već samo pokrajine.,neovisnost nije priznata od Kremlja. 1994 - 1996 Boris Jelcin šalje Ruske trupe s ciljem uspostavljanja vlasti ono što je danas poznato kao prvi Čečenski rat, koji završava fijaskom Ruske vojske i poraznim povlačenjem. Dolaskom Vladimira Putina na vlast koji između ostalog smatra povlačenje Ruske vojske iz Čečenije sramotnim, a za glavnog krivca drži Jelcina. Krajem 1999. naređuje novu invaziju na tu malu južnu pokrajinu smještenu na obroncima Kavkaza, većinski naseljena etničkim Čečenima. Kao odgovor na navodne terorističke napade, i s ciljem razbijanja terorističkih uporišta u Čečeniji. Pravi motiv je puno složeniji, Čečeni su samo jedna od preko 100 etničkih skupina u Rusiji, a Čečenija jedna od 21 republike/pokrajine u Ruskoj Federaciji među kojim također postoje težnje ka neovisnosti. Kako bi se izbjegao mogući domino efekt Ruska vojska ima za cilj eliminirati elemente koji zagovaraju neovisnost. Nakon zauzimanja većine Čečenskog teritorija od strane Ruskih oružanih snaga, Čečenski borci prelaze u susjednu Gruziju iz koje planiraju i provode gerilske napade na Ruske snage. Moskva u više navrata prijeti Gruziji ako ne riješi problem Čečenskih boraca da će pokrenut zračne napade na pogranična područja Gruzije.
 

 Predsjednik Gruzije je Eduard Ševardnadze zadnji ministar vanjskih poslova Sovjetskog Sveza. Rusija i Gruzija nikad nisu bili u pretjerano dobrim odnosima još od Gruzijskog osamostaljenja. Najveći predmet spoticanja osim Čečenskih boraca su dvije pokrajine na području Gruzije, Abhazija i Južna Osetija. Obje su imale status autonomnih pokrajina u "SSR Gruziji" za vrijeme SSSRa. Nakon raspada obje proglašavaju neovisnost, a službeni Tbilis vojskom neuspješno pokušava uspostavi kontrolu i vlast. Obje pokrajine su proruski nastrojene i indirektno potpomagane od Rusije uz što velik broj stanovnika posjeduje rusko državljanstvo. Rusko-gruzijske odnose dodatno unazađuje svrgavanje proruskog Ševardnazea od strane mladih prozapadnih demokrata predvođeni Mikhailom Saakašvilijem tokom tkz. "Revolucije ruža" 2003. Tijekom Saakašvilijeve predsjedniče inauguracije, na kojoj je prisustvovao i sam Vladimir Putin, nakon svečanog podizanja zastave uz taktove gruzijske himne, kad su svi visoki uzvanici krenuli sjesti, počela je "Oda radosti" odnosno himna Europske unije i podizanje njene zastave. Jasan znak da se Gruzija pod Saakašvilijem potpunosti okreče euroatlantskim strukturama.
Pa tako američki instruktori obučavaju gruzijske oružane snage, Gruzija oružje kupuje od NATO članica. Prisutnost NATOa i EU u gospodarskom i vojno-političkom smislu na njenim granicama nikako nije u interesu Rusije. Saakašvili za jedan od svojih glavnih političkih ciljeva ima i vračanje dviju odmetnutih pokrajina pod kontrolu Tbilisija. Nakon niza incidenata i izmjena vatre između Gruzijskih oružanih snaga i separatista u Južnoj Osetiji sredinom 2008. U noći sa 7. na 8. kolovoz iste godine naredbom vrhovnog zapovjednika oružanih snaga , predsjednika Mikhaila Sakašvilija Gruzijske snage pokreću sveopći napad na područje Južne Osetije. Do 20 sati po lokalnom vremenu Gruzijske snage su ušle i zauzele veći dio pokrajinskog glavnog grada. S obzirom na to da su u Južnoj Osetiji bile stacionirane ruske mirovne snage među kojim je bilo žrtava, Rusija je taj čin službeno okarakterizirala agresijom. U 22 sata aktualni obnašatelj dužnosti predsjednika Ruske Federacije Dimitri Medvedev naređuje ulazak Ruskih oružanih snaga na teritorij Gruzije. Pet dana nakon početka sukoba Ruske snage su došle tek na nekoliko stotina kilometra od glavnog grada Gruzije Tbilisija putem uništavajući veliki dio gruzijski vojnih kapaciteta i opreme, te udarajući znatan ekonomski poraz Gruziji. U listopadu 2008 Ruska vojska se povlači u potpunosti na teritorija odmetnutih pokrajina, te službeno priznaje njihovu neovisnost. Osim snažnog udarca na ekonomsku i vojnu sposobnost Gruzije, Ruska intervencija je upozorenje SADu i NATO paktu, te demonstracije Ruske vojne superiornosti i moći.
 

Jedan od najvažnijih Putinovih odnosno Ruskih vanjsko političkih interesa leži u Ukrajini također bivšoj sovjetskoj republici. Ne samo zbog glavnog ruskog plinovoda koji protječe Ukrajinom već i zbog njenog geostrateškog položaj. Predsjednik Ukrajine od 1994. je Leonid Kučma veliki saveznik Kremlja. Pred predsjedničke izbore 2004. zbog skandala koji mu se prepisuju nema šanse za pobjedu, pa se ni ne najavljuje kandidaturu već potporu daje svom tadašnjem premijeru Viktoru Janukoviču. Politički prvak istočne Ukrajine u kojoj živi 8 milijuna etničkih Rusa, tradicionalno proruskog područja. Kao predsjednički kandidat Janukovič je prije odabir Kremlja nego Leonida Kučme za svog nasljednika. S druge strane kao protukandidat je proeuropski Viktor Juščenko.
Predizborna kampanja Janukoviča je vođena od stručnjaka dovedenih iz Rusije, financirana iz Kremlja, i s potpunom logističkom potporom Putinove stranke "Jedinstvena Rusija"
Unatoč tome proeuropski Juščenko uživa veliku prednost u anketama, njegovom eventualnom pobjedom Rusiji prijeti gubitak političkog utjecaja, a Rusija ništa se ne prepušta slučaju.
Par tjedana prije samih izbora zbog jakih bolova Juščenko završava u bolnici, a liječnici ustvrđuju trovanje velikom količinom dioksina. Vrlo očit potpis Ruskih službi još iz doba KGBa. Odlazak u privatnu kliniku u Beču, spašava ga od sigurne smrti.

S vidnim posljedicama vrača se u predsjedničku utrku, time još više pridobivši na popularnosti. Pod sumnjivim okolnostima ipak gubi izbore iza ruskog igrača Viktora Janukoviča, svjetska i ukrajinska javnost izbore proglašavaju prevarom. Ono što je poslije uslijedilo danas je poznato kao "Narančasta revolucija". Tijekom prosvjeda koji su trajali 2 mjeseca još uvijek aktualni predsjednik Kučma se u više navrata savjetovao s Putinom o nastaloj situaciji, Putin čak indirektno poručuje Kučmi da izvede tenkove i vojsku na ulice. Posredovanjem EU i Rusije situacija se smiruje, a izbori su ponavljaju. na kojima pobjeđuje prozapadni Viktor Juščenko.
Gubitkom političkog utjecaja Putin se koristi plinom kao političkim oružjem s obzirom na ukrajinsku potpunu ovisnost o ruskom plinu. Krajem 2005. dogovor nije postignut oko cijene isporučenog plina između ukrajinskog "Naftohaza" i ruskog "Gazproma". Prvog dana 2006. Rusija postepeno reducira pritisak u cijevima koje idu kroz Ukrajinu s tim uskraćujući količinu isporučenog plina. Ruskim plinovodom kroz Ukrajinu opskrbljuje se ne samo Ukrajinski potrošači već i pola Europskog kontinenta koji dobivaju također manje plin jer Ukrajinci plin namijenjen Europi preusmjeravaju sebi. Urgiranjem Europske energetske komisije 4. siječnja 2006. potpisan je dogovor te nastavljena normalna opskrba.
Pitanje opskrbe plina opet kulminira u zimu 2008/2009. Gazprom je prvo zatražio podmirivanje svih dugovanja Ukrajine, kad je to podmireno, a onda je dignuo cijenu s 201 dolara na 250 dolara za 1000 kubika zemnog plina. Kako Ukrajina nije pristala na uvijete,
1. siječnja 2006. u 10:00 po moskovskom vremenu stala je isporuka. Već sljedeći dana mnoge Europske zemlje koje zavise o ruskom plinu primjećuju manjak u opskrbi koja ide preko Ukrajine. Ukrajinski Nafohaz koji je zadužen za uvoz i distribuciju ruskog plina, kao i u prethodnom slučaju preusmjerava sebi plin namijenjen Europi. 5. siječnja 2009. Putin naređuje smanjenje isporuke plina i za Europu kako bi onemogućio Ukrajini korištenje. Nakon 17 dana plinske krize pod pritiskom EU Ukrajina popušta i pristaje na uvjete. Tako Putin dajući do znanja cijenu prozapadne politike na Ruskim granicama. Rusija ipak postavlja svog čovjeka Viktora Janukoviča kao predsjednika na čelo Ukrajine, na predsjedničkim izborima 2010.
 

Još od početka SSSRa i ČEKAe Rusija je prednjačila u obavještajnim djelovanjima što unutar, što van svojih granica. Za pretpostaviti je da su od Putinove vlasti te djelatnosti na još većoj razini. Tome u prilog ide i analiza MI5a (britanske protuobavještajne službe) o puno većem broju ruskih agenata u Londonu nego u hladnoratovsko doba. Najveći Ruski špijunski skandal od raspada Sovjetskog Saveza dogodio se u lipnju 2010. mjesto radnje SAD. FBI sprovodi 10 osoba ruske nacionalnosti pod sumnjom da su agenti SVRa (ruske inozemne obavještajne službe) te da su prikupljali tajne podatke o američkom gospodarstvu i vojnoj industriji. U srpnju iste godine deportirani te predani u zamjenu za četvero ruskih državljana optuženih za špijunažu u Rusiji. Razmjena se odigrala na sporednoj pisti Bečke zračne luke. Pod svijetlo medija i javnosti dolazi 28 godišnja Volgograđanka Ana Chapman pravog imena Ana Vasiljevna Kuščenko. Mlada, zgodna i zanosna, curenjem fotografija s duševnih mreža u medije, odmah dobiva epitet Ruske seksi špijunke. Baš poput stereotipova u filmova Jamesa Bonda.
              

 Chapman nije bila baš neki "super špijun" već je obavljala kurirske zadaće, pred njom je tek bila obavještajna karijera koja je očito završila prije nego je počela, ali neupitno da je radila za SVR. Unatoč tome propagandna mašinerija iz Kremlja tu uviđa iznimni potencijal, prvo je Putin u ceremoniji zatvorenoj za javnost uz najviše obavještajne dužnosnike i veterane odlikovao, a potom je dobila svoj talk show na jednoj televiziji. Njena slika se nije skidala s Ruskih novina i časopisa, čak je i napravila fotoeditorijal za Rusko izdanje najprodavanijeg muškog mjesečnika u Rusiji "Maxim". Postala je simbol ruske mladosti i idol mladima. Mlada, zgodna, obrazovana, a najvažnije odana Rusiji i Putinu te je postala vođom pomlatka stranke "Jedinstvena Rusija" poznatiji kao "Mlada Garda".
 

Vladimiru Putinu svaki P.R je dobro došao od kako opet sprema pohod na predsjedničko mjesto na izborima 2012. Od 2008. predsjedničku funkciju je obnašao njegov kolega iz studentskih dana i vrlo dobar prijatelj Dimitri Medvedev. Na nacionalnom kongresu stranke "Jedinstvena Rusija" 2011. U insceniranoj predstavi na pozornicu pred delegatima, članovima i simpatizerima stranke istupa Medvedev na opće oduševljenje svih prisutnih predlaže Vladimira Putina kao kandidata za predstojeće predsjedničke izbore. Cijelom dvoranom se počne orit "Putin,Putin!" na pozornicu izlazi i sam Putin, te predlaže za premijerskog kandidata Dimitrija Medvedeva, i opet se dvoranom ori "Putin,Putin!".
12 godina nakon prvi predsjedničkih izbora na kojima je sudjelovao Vladimir Putin, 4. ožujka 2012 Putin ponovno pobjeđuje. Sa 63.6% glasova ispred vječno drugog Gendija Zjuganova kandidata Komunističke Partije, kojem su ovo već 4. izbori. 2013. Putin mijenja izborni zakon, time pridonoseći apsolutnoj vladavini svoje stranke "Jedinstvena Rusija" u godinama koje slijede. U zemlji di je višestranačje samo pojam na papiru, oporba izlet koje kakvih šarlatana, zemlja di se političke neistomišljenike smatra neprijateljima a države. Komunisti su uvijek dobro došli suparnici pred izbore za Putina i njegovu stranku. Osim dogme loših vremena koje nose, vlada javno mišljenje da njihov program nije puno drugačiji od Putinovog nego još represivniji, pa su tako komunisti građanima Ruske Federacije pogotovo mlađim željnim plodova kapitalizma i zapadnjačke kulture, i više nego odbojani. Stoga ne predstavljaju nikakvu prijetnju, a dobro dođu kao oporba u prividu Ruske demokracije. Ruse sam pojam "demokracija" podsjeća na privatizacijsku pljačku i korupciju devedesetih. Istraživanje javnog mnijenja pokazuje da je Mihail Gorbačov koji je pokrenuo demokratske reforme, najomraženiji političar čak i od Staljina, a najgore razdoblje devedesete pod Jelcinim, razdoblje bijede, neimaštine i nesigurne budućnosti za veliku većinu Rusa. Rak rana svakog društva, mito i korupcija ni pod Putinom nije nestala, dapače dijelovi cijelog sustava počivaju na mitu. Onaj tko nema prljave ruke predstavlja opasnost, jer ga se nema čime ucijeniti, što je još jedna metoda KGBove škole kontrole. Prema procjeni sociološkog instituta u Moskvi "IDEM" Rusi godišnje plate više od 30 milijardi dolara mita, a dio čak završi u državnoj blagajni. Među Rusima popularno nazvano "diktatura blata" (blato- ruski za vezu) , glavni grad Rusije, Moskva je jedan od najskupljih iako je porez kao i u cijeloj Rusiji samo 10% u cijene je obavezno uračunat mito i reket lokalnih šerifa.
 

Krajem 2013. na tradicionalnom godišnjem obraćanju naciji, Vladimir Putin se obraća konzervativcima svijeta. Izjavljujući kako je Rusija voljna i spremna stati uz "obiteljske vrijednosti" protiv kako je nazvao "vala zapadnjačke neoliberalne gay propagande", te obećao braniti tradicionalne vrijednosti postavljajući sebe i Rusiju kao lidera konzervativnog svijeta.
Time više podilazeći ruskom tradicionalno konzervativnom društvu kojem je omogućio "kruha i igara" doslovno. Početkom 2014. u Ruskom crnomorskom gradu Soči održane su Zimske olimpijske igre, prva takva manifestacija od raspada SSSRa, a 2018 Rusija je domaćin najveće sportske manifestacije Svjetskog nogometnog prvenstva. Ta ista 2018. u Rusiji je izborna godina. Nema sumnje da je jedan od kandidata Vladimir Putin iako je izjavio da nema namjere biti doživotni predsjednik naznake popuštanja nema. Sad pogotovo nakon ukrajinske krize i aneksije Krima unatoč sankcijama, te devalvacijom Rublje potpora Putinu nikad nije bila veća, čak 80% građana odobrava Putinovu politiku. Pred Rusijom su teška ekonomska vremena, ali kraj Putina nije na vidiku.

 Gotovo nikad ne pokazuje osjećaje, ukočenog držanja, čeličnog pogleda i oštrih slavenskih crta lica. Nastup mu je energičan, samouvjeren i odrešit, uvijek s visoka čime nameće svoj autoritet lidera onima kojima se obraća. Pravi primjer "machiavellista" što i priliči čovjeku odgojenom i stvorenom pod okrivljen "mača i štita" (popularni naziv za KGB) . Često odaje dojam nelagode kad je u okruženju mase, povjerenje pokazuje samo životinjama. Ne puši, ne pije, aktivni sportaš sa statusom sex simbola među ženama Rusije, a i šire. Mudro stvoren kult ličnosti koje se u Rusiji štuje poput Boga. Činjenica da je pokrenuo gospodarstvo i ekonomiju, smanjio poreze, podigao standard i platežnu moć građana. Nezaposlenost u prosjeku je jedna od nižih u svijetu, BDP i plaće su iz godine u godinu u uzlaznoj putanji.Vratio je Rusima osjećaj identiteta i nacionalnog ponosa, a Rusiju kao respektabilnog svjetskog aktera. S druge strane ograničio je ljudske slobode kao što su: sloboda medija, sloboda govora, sloboda kritičkog mišljenja, sloboda javnog okupljanja..itd. Nije smanjio prisutnost organiziranog kriminala, korupciju i nepotizam koji su u Rusiji u velikom postotku dio društva i samog sistema. Slagali se s njim ili ne, u svakom slučaju jedno je sigurno, Vladimir Vladimirovič Putin je jedan od najvećih suvremenika našeg doba.